Protiv izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i njegovog načina vođenja Izraela, ali i rata u Gazi, počeli su glsa dizati i eminentni predstavnici jevrejske zajednice u svijetu. Posljednji koji je pozvao na njegov odlazak s vlasti i preispitivanje poteza koji su povučeni prije i nakon 7. oktobra je i pridruženi izvršni potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa i ugledni pravnik Menachem Z. Rosensaft. Rosensaft koji posjeduje značajno pravno, ali i aktivističko iskustvo, posebno u polju ratnih zločina i genocida u autorskoj kolumni za Newsweek kaže: „Benjamin Netanyahu mora otići“.
„Benjamin Netanyahu mora otići. Sad. Pre nego što izazove dalji haos. Izraelski premijer postao je pravi albatros oko vrata svoje zemlje. A argument koji se često čuje da nije mudro mijenjati vođe usred rata je potpuna glupost. Držati se neuspješnog političkog ili vojnog vođe u ratno vrijeme samo da bi on mogao nastaviti uživati u prednostima moći je u najboljem slučaju besmisleno i potencijalno pogubno“, piše Rosensaft.
U prilog ovoj tvrdnji Rosensaft se vraća u historiju i navodi primjere dolaska Davida Lloyda Georgea 1916. na poziciju britanskog premijera kada je zamijenio Herberta Asquitha usred Prvog svjetskog rata, te odlazak Nevillea Chamberlaina s pozicije premijera maja 1940. kada ga je zamijenio Winston Churchill. Rosensaft podsjeća i na poruku koju je Chamberlainu zbog dogovora s Hitlerom i grešaka koje je napravio poslao zastupnik Leo Amery: „”Predugo si sjedio ovdje za bilo koje dobro koje si učinio. Odlazi, kažem, i pusti nas da završimo s tobom. U ime Boga, odlazi“.
„Ameryjeve riječi zlokobno su odjeknule kod mnogih od nas tokom proteklih devet sedmica, ali posebno u svjetlu eksplozivnog otkrića New York Timesa na naslovnoj stranici u petak koje su izraelski vojni i obavještajni zvaničnici imali u svom posjedu više od godinu dana, detaljan nacrt razornog napada koji je Hamas bio u stanju da izvede 7. oktobra. Ipak, šta god se drugo moglo reći o Chamberlainu, on nije bezobzirno dozvolio nacističkim SS odredima da jurišaju preko kanala i ubiju 1200— ili čak jednog—Britanca civile, ili nasilno kidnapuju preko 230 — ili čak jednog — britanskih državljana kao taoce. Takođe nikada nije premjestio britanske trupe sa strateških položaja u, recimo, Škotsku. Netanyahu i njegova šarolika ekipa, s druge strane, preusmjerili su tri vojna bataljona s granice Gaze na Zapadnu obalu prije 7. oktobra, navodno da bi zaštitili tamošnje jevrejske naseljenike, ali u stvarnosti da bi se smirili i zadobili naklonost ekstremista, krajnje desnice članovi njegove vlade. U februaru 2001., jedan dan nakon što je jastreb Ariel Sharon odlučno pobijedio tadašnjeg premijera Ehuda Baraka na nacionalnim izborima za izraelsko političko vodstvo, Netanyahu je napisao u New York Timesu da odlazeća ‘Barakova vlada nije ispunila svoju primarnu dužnost zaštite i odbrane živote građana Izraela.’ Niko sa trocifrenim koeficijentom inteligencije neće zaboraviti da je 7. oktobra Netanyahuova vlada na spektakularan način ‘nije ispunila svoju primarnu dužnost da zaštiti i brani živote izraelskih građana”, navodi Rosensaft.
Rosensaft također podsjeća i na pravne probleme koje Netanyahu ima, ali i famoznu pravosudnu reformu koja je usmjerena na to da ga zadrži što duže na vlasti. Istovremeno smatra da nema potrebe navodi detaljno nego taksativno propuste koje je Netanyahu napravio otkako je došao na vlast, pogotovo nakon 2009.
„Njegova hladnokrvna kalkulacija otkako je po drugi put postao premijer 2009. bila je da dugoročni neprijateljski suživot sa fundamentalističkim Hamasom u Gazi — za koji je pogrešno vjerovao da može trajati beskonačno, ili barem dok je on bio premijer — bilo je bolje nego morati pregovarati sa jednako nacionalističkom, ali politički daleko umjerenijom palestinskom upravom na Zapadnoj obali i činiti teritorijalne ustupke. Iako je dosljedno nastojao da oslabi Palestinske vlasti koliko je god mogao, zatvorio je oči pred Hamasom koji dobija stotine miliona dolara u Gazu iz Katara i, kako je opisao istoričar Adam Raz, pristao je ‘na uvoz široke lepeze robe, posebno građevinskog materijala, uz saznanje da će veliki dio materijala biti namijenjen terorizmu, a ne izgradnji civilne infrastrukture.’ To je zauzvrat omogućilo Hamasu da poboljša svoje vojne (čitaj terorističke) sposobnosti i neometano se pripremi za 7. oktobar. Zašto je Netanyahu sve ovo uradio? Zato što su on i Hamas bili – i, što se toga tiče, još uvijek jesu – na istoj strani u odbacivanju rješenja dvije države za izraelsko-palestinski sukob: Netanyahu se protivi palestinskoj državnosti pod bilo kojim okolnostima, a sam Hamasov razlog postojanja je njegov odbijanje da se prihvati postojanje Države Izrael, opet pod bilo kojim okolnostima. Ukratko, svih osim jedne u proteklih 14 godina kada je Netanyahu bio bez vlasti, on i Hamas su jedni na druge gledali kao na ‘korisne idiote’, osim što je Netanyahu užasno pogrešno izračunao dok je Hamas glumio Netanyahua kao Stradivarija“, kaže Rosensaft.
Rosensaft osvrt na Netanyahua završava jasnom porukom da su svi odgovorni kako politički tako i vojno-sigurno-obavještajni lideri priznali odgovornost za ono što se desilo 7. oktobra, svi osim Netanyahua. Podsjećanja radi pravnički precizno Rosensaft navodi i posljednje ankete koje govore da je Netanyahu na najnižem rangu podrške otkako je premijer te da mu nacija ne vjeruje na riječ. Još jednom za kraj ponavlja Ameryjeve riječi iz maja 1940.: „ Odlazii pusti nas da završimo s tobom. U ime Boga, odlazi.“
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Pročitajte više
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!