BBC-jev urednik za Rusiju Steve Rosenberg donosi priču o Rusima koji su se odbili boriti u Ukrajini.

Kada je njegov sin dobio naredbu za odlazak u rat u Ukrajinu, Sergej ga je preklinjao da ne ide.

“Imaš obitelj koja tamo živi. Jednostavno odbij,” prisjeća se Sergej riječi koje je izrekao svom sinu Stasu, koji je već bio časnik u ruskoj vojsci. “Rekao je da ide. Vjerovao je da je to ispravno. Rekao sam mu da je zombi i da će mu to, nažalost, život dokazati.”

Sergej i Stas nisu prava imena ove dvojice muškaraca. BBC ih je promijenio da bi zaštitio njihove identitete.

“I tako je otišao u Ukrajinu. Nedugo poslije, počeo sam dobivati poruke od njega, gdje me pita što bi se dogodilo ako bi se odbio boriti”, govori Sergej.

Stas je svom ocu ispričao o jednoj konkretnoj bitki.

“Rekao je da ruski vojnici nisu dobili nikakvu zaštitu; nije bilo skupljanja informacija, nikakvih priprema. Naređeno im je da krenu naprijed, ali nitko nije znao na što će naići. Ali teško mu je bilo odlučiti da će se odbiti boriti. Rekao sam mu: ‘Pametnije je da odbiješ. Ovo nije naš rat. Ovo nije oslobodilački rat”, prisjeća se Sergej.

“Rekao je da će svoje odbijanje staviti na papir. Njemu i nekolicini drugih koji su se također odbili boriti oduzeto je oružje i završili su u pritvoru pod budnim okom naoružanih čuvara.”

Sergej je nekoliko puta putovao na frontu da bi osigurao puštanje njegovog sina na slobodu. Apelima za pomoć bombardirao je vojne časnike, istražitelje i tužitelje.

Napori su mu se isplatili: Stas je poslan natrag u Rusiju. Svom ocu je ispričao što mu se događalo u pritvoru: kako ga je “druga skupina” ruskih vojnika pokušavala natjerati da se bori.

“Tukli su ga i jednom ga odveli van kao da će ga strijeljati. Natjerali su ga da legne na zemlju i naredili da broji do deset. Odbio je pa su ga tukli po lavi pištoljem. Lice mu je bilo prekriveno krvlju,” kaže Sergej.

“Potom su ga odveli u sobu i rekli: ‘Ideš s nama jer ćemo te inače ubiti.’ No netko je nakon toga ipak rekao da će ga odvesti da radi u skladištu.”

Stas je bio časnik kada je Rusija započela punu invaziju na Ukrajinu u veljači. Predsjednik Vladimir Putin obećao je da će u “specijalnoj vojnoj operaciji” sudjelovati isključivo profesionalni vojnici.

“Tjeraju ih u klaonicu”

No u rujnu se to sve promijenilo, a predsjednikovom naredbom stotine tisuća Rusa mobilizirano je u vojsku.

Mnogi od njih počeli su se žaliti da ih se šalje u ratnu zonu bez opreme i obuke. Iz Ukrajine su počeli dolaziti izvještaji o mobiliziranim vojnicima koji su odbili vratiti se na frontu i zbog toga završili u pritvoru – u nekim slučajevima zaključani u podrumima.

“Tako žele natjerati ljude da se vrate u tu klaonicu,” kaže Elena Popova iz ruskog pokreta za one koji se zbog savjesti odbijaju boriti.

“Cilj zapovednika je da vojnike tamo drže. Oni znaju samo za nasilje i zastrašivanje. Ali ne možete ljude natjerati da se bore.”

Za neke Ruse, odbijanje povratka na frontu predstavlja zauzimanje moralnog stava. No postoji i jednostavnije objašnjenje.

“Oni koji se odbijaju boriti to čine jer su već iskusili dovoljno borbe”, objašnjava Popova. “Drugi razlog je način na koji ih se tretira. Bili su po rovovima, promrzli i gladni, a kada su se vratili, njihovi zapovjednici su ih psovali i urlali.”

Ruske vlasti odbacuju izvješća o razočaranim vojnicima i centrima za pritvor. Kažu da su to “lažne vijesti.”

“Nema nikakvih kampova ni objekata za zatvor, niti išta slično”, rekao je Putin ranije ovog mjeseca. “To su sve gluposti, lažne tvrdnje bez ikakvih dokaza.”

“Nemamo problema s vojnicima koji odlaze s položaja”, nastavio je. “U situaciji kada padaju granate, normalni ljudi na to reagiraju, to je psihološki. No nakon perioda prilagodbe, naši momci se fantastično bore.”

Ruski poručnik “Andrei” (ime je promijenjeno) prestao se boriti. U Ukrajinu je poslan u srpnju i završio je u pritvoru jer je odbio izvršiti naredbe. Uspio je kontaktirati svoju majku “Oksanu” u Rusiji i objasniti joj što se događa.

“Rekao mi je da je odbio povesti svoje vojnike u sigurnu smrt”, kaže Oksana. “Kao časnik, znao je da, kada bi krenuli naprijed, ne bi se vratili živi. Za to su mog sina poslali u pritvor. Dobila sam poruku od njega u kojoj mi je rekao da su njega i još četiri časnika strpali u podrum. Nisu viđeni već pet mjeseci.”

“Kasnije mi je rečeno da je zgrada u kojoj su se nalazili granatirana i da se sva petorica muškaraca vode kao nestali. Rekli su da nisu nađena tijela. Njihov službeni status je da su nestali u akciji. To nema smisla. Apsurdno je. To kako su postupali s mojim sinom ne samo da je ilegalno, nego je nehumano”, priča Oksana.

Sergej i Stas zbližili su se nakon događaja u Ukrajini.

“Sada smo na istoj valnoj duljini”, kaže Sergej.

“Taj zid nerazumijevanja između nas je nestao. Njegova nadmenost je nestala. Moj sin mi je rekao, ‘nikada nisam mogao zamisliti da bi se moja vlastita zemlja mogla ovako prema meni odnositi.’ Potpuno se promijenio. Sada mu je jasno.”

“Ljudi ovdje ne shvaćaju u kolikoj smo opasnosti, ne zbog naših protivnika, već opasnost dolazi iznutra”, zaključuje Sergej.