Samouvjerenost nije zamjena za znanje: Početak kraja Trumpove ere?

Donald Trump je dva dana prije izbora objašnjavao kako bi on vodio rat u Vijetnamu.

„Mogao sam dobiti Vijetnamski rat za sedmicu“, rekao je na skupu u Iowi 1. novembra. Potom je kritikovao upotrebu Agent Orangea u šumama, „umjesto da krenu na Ho Ši Min i druga mjesta“.

Današnji Ho Ši Min tada se zvao Sajgon. Bio je glavni grad Južnog Vijetnama, američkog saveznika. Glavni grad Sjevernog Vijetnama bio je Hanoj.

Nekoliko sedmica ranije, 9. oktobra u Syracuseu, Trump je govorio o energetici: „Kina proizvodi vjetroturbine, ali pokušajte pronaći vjetroelektranu u Kini“.

Kina ih, naravno, ima mnogo.

A tokom pandemije, nakon predstavljanja istraživanja o djelovanju dezinfekcijskih sredstava na virus, pitao je može li se nešto slično uraditi „ubrizgavanjem unutra ili gotovo nekakvim čišćenjem“.

Sutradan je tvrdio da je bio sarkastičan.

Historija, energetika, medicina. Različite oblasti, ista lakoća s kojom se izgovaraju tvrdnje koje bi zahtijevale barem osnovnu provjeru.

Charles Darwin je još 1871. u Porijeklu čovjeka napisao: „Neznanje češće rađa samopouzdanje nego znanje“. Kod predsjednika Sjedinjenih Država problem nastaje kada takvo samopouzdanje počne određivati državnu politiku.

Ko predsjedniku smije reći da griješi?

Niko razuman ne očekuje da predsjednik zna sve. Zato postoje savjetnici, diplomate, obavještajne službe, vojni stručnjaci i institucije. Njihov posao je da provjere pretpostavke i upozore na posljedice koje predsjednik možda nije uzeo u obzir.

Ali ako od njih očekuje samo potvrdu vlastitih zamisli, teško će dobiti informaciju koja mu je najpotrebnija.

Trump je veliki dio političke privlačnosti izgradio na uvjerenju da razumije stvari koje profesionalci ne razumiju. Kao biznismen zna pregovarati. Kao čovjek izvan Washingtona vidi ono što političari ne vide. Za ono što su drugi godinama pokušavali riješiti njemu treba nekoliko dana.

Takva poruka ima publiku i zato što stručnjaci i institucije zaista griješe. Amerikancima ne treba mnogo objašnjavati kakve posljedice mogu imati loše procjene izrečene s autoritetom državnog vrha. Dovoljno je spomenuti Irak.

Ali iz toga teško slijedi da stručnost nije potrebna ili da je predsjednikov osjećaj pouzdaniji od provjerene informacije.

Machiavelli je u Vladaru, u poglavlju posvećenom laskavcima, savjetovao vladaru da ljudima jasno pokaže „da te iznošenje istine ne vrijeđa“. Vladaru trebaju ljudi koji će mu reći kada griješi - i zbog sasvim praktične mogućnosti da mu to sačuva vlast.

Theodore R. Johnson je u Washington Postu ocijenio da su pod Peteom Hegsethom zasluge u vojnom vrhu potisnute „favorizovanjem i ideološkom lojalnošću“. Pitanje koje otvara mnogo je šire od jednog ministra: ko će upozoriti na pogrešnu odluku ako mu karijera zavisi od toga koliko uvjerljivo odobrava odluke nadređenog?

Upozorenje nije neposlušnost

Rat s Iranom pokazuje zašto je to važno.

Trump je u martu tvrdio da ni najveći stručnjaci nisu očekivali iranske napade na zemlje Zaljeva. Reuters je, međutim, pozivajući se na američkog zvaničnika i izvore upoznate s obavještajnim izvještajima, objavio da su predratne procjene upozoravale upravo na mogućnost odmazde protiv regionalnih saveznika.

Procjena rizika nije proročanstvo. Obavještajci nisu morali tvrditi da će se napadi sigurno dogoditi da bi upozorenje bilo važno.

Predsjednik može saslušati procjenu i ipak odlučiti da djeluje. Tada treba objasniti zašto je rizik prihvatio, kako se pripremio za posljedice i šta namjerava ako stvari krenu loše.

Tvrdnja da niko ništa nije očekivao zaobilazi sva tri pitanja.

S posljedicama se, u međuvremenu, nose vojnici, diplomate, saveznici i ljudi koji skuplje plaćaju gorivo i hranu.

Ne proizlazi svaka loša odluka iz neznanja. Uzrok mogu biti ideologija, politički interes ili svjesno prihvaćen rizik. Ali vlast koja na svaki neuspjeh odgovara traženjem tuđe krivice teško će ustanoviti šta u vlastitoj politici treba promijeniti.

Računi se ne mogu nadglasati

Na izborima u utorak pokazale su se granice uvjeravanja građana da žive bolje nego što sami osjećaju.

Prema AP-ovom istraživanju među približno 100.000 birača, oko devet desetina navelo je troškove života kao važan ili presudan faktor glasanja. Oko dvije trećine smatralo je da su Trumpove politike podstakle inflaciju. To su biračke procjene, ali upravo one pokazuju kome građani pripisuju odgovornost.

Predsjednik može govoriti da cijene padaju. Čovjek koji svake sedmice kupuje iste namirnice ima s čim uporediti tu tvrdnju. Porodici koja razmišlja koji račun prvo platiti teško je prodati priču o prosperitetu.

Na to je upozorio i republikanski guverner Floride Ron DeSantis. Govoreći o poskupljenju goriva zbog rata s Iranom, rekao je: „Ako to ne možete priznati biračima, onda ih obmanjujete“. Upozorio je da će zbog toga prestati slušati republikance i kada budu govorili o drugim pitanjima.

Ako vlast poriče nešto što građanin vidi svaki put kada ode na benzinsku pumpu, zašto bi joj vjerovao u stvarima koje ne može sam provjeriti?

Bilo bi pretjerano tvrditi da su Amerikanci u utorak kolektivno odbacili antiintelektualizam ili autoritarizam. Milioni ljudi glasaju iz različitih razloga. Izborni rezultat nije zajednička filozofska izjava.

Ali dovoljno birača očito više nije prihvatalo predsjednikovu procjenu vlastitog uspjeha.

Koliko košta poslušnost?

Poraz republikanaca ne znači da je Trump ostao bez moći. I dalje je predsjednik, s velikim ovlastima i uticajem, posebno u vanjskoj politici. Ni njegov način vođenja politike neće nestati s jednim izbornim rezultatom.

Ipak, za republikance bi se računica mogla promijeniti.

Godinama su odmjeravali koliko ih može koštati protivljenje Trumpu. Sada imaju razlog da računaju koliko ih košta poslušnost.

Hoće li iz toga nešto naučiti, zavisi i od toga kako objasne poraz. Najlakše je pronaći krivca u lošoj kampanji, nepopularnom ministru ili kandidatima koji navodno nisu dovoljno dobro prenijeli predsjednikovu poruku. Mnogo je teže priznati da je problem možda bio i u poruci, i u odlukama koje su branili.

Smjena ministra malo će promijeniti ako njegov nasljednik dobije isti zadatak: da potvrđuje predsjednikovu nepogrešivost.

Tu se otvara pitanje početka kraja Trumpove ere. Ako više ne može donositi pobjede stranci, hoće li i dalje moći zahtijevati istu poslušnost?

Odgovor se neće vidjeti u prvim izjavama nakon poraza. Vidjet će se kada se republikanci sljedeći put budu morali izjasniti o odluci za koju znaju da je pogrešna.

Predsjednik i njegov odraz

Dan prije izbora, 2. novembra, Trump je završno veliko obraćanje održao kod bazena ispred Lincolnovog memorijala. Dok su republikanski kandidati pokušavali pridobiti birače, predsjednik je znatan dio nastupa posvetio svojim građevinskim projektima u Washingtonu.

Republikanski strateg Doug Heye rekao je za AP: „Počinje već time što je ambijent bizaran i što je sve izrazito usmjereno na njega samog“.

Jedan nastup ne objašnjava izborni poraz. Ali taj prizor dobro pokazuje koliko se predsjednikov pogled na vlastiti mandat udaljio od onoga čime su se bavili birači.

Dan kasnije, ono što se najavljivalo kao demokratski „plavi val“ preraslo je u „plavi cunami“. Demokrate su osvojile većinu u oba doma Kongresa.

Trump je gledao svoj odraz u Washingtonu. Birači su gledali svoje račune.

Stavovi izneseni u ovom tekstu lični su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije N1.