Kada su ruske snage zauzele Halinino selo u blizini Buče, ona je pokušala da se sakrila u zartvoren prostor. Kada je nestalo hrane, preživljavala je od ostataka hrane za kokoške koju bi noću pokupila iz bašte. Ipak, jednog dana su joj dva mlada vojnika došla su na vrata i optužila je da skriva ukrajinske trupe. Skinuli su je golu i silovali.
U razgovoru s novinarima Guardiana, Halyna, 61, nije željela da koristi svoje puno ime. Prijavila je slučaj ukrajinskoj policiji ubrzo nakon što su se ruske trupe povukle iz regije Kijev u proljeće prošle godine. Petnaest mjeseci kasnije, i dalje nema napretka u slučaju.
I Maryna je preživjela seksualno nasilje, i to dok je bila u zatvoru u Donjecku kojeg je okupirala Rusija. Bila je zatočena zbog svog proukrajinskog stava. Njen identitet je sakriven jer se njen suprug, civil, i dalje nalazi tamo. Puštena prošle godine, podnijela je službenu prijavu zajedno sa velikom grupom drugih zatočenika. Slučaj nike preuzet, a njoj nije rečeno zašto. Međutim, sada se priprema da podnese tužbu kao pojedinac.
“Seksualno nasilje dobija malo pažnje. To se ne tretira isto kao mučenje ili drugi ratni zločini jer ne postoji odgovarajući mehanizam, nema zakona”, objasnila je ona.
Halyna i Maryna su samo dvije od, kako navode aktivisti, više hiljada žena, djece i muškaraca koji su bili izloženi seksualnom nasilju, ratnom zločinu prema međunarodnom humanitarnom pravu, otkako je ruska invazija na Ukrajinu prošle godine. One su, međutim, među rijetkima koje su do sada prijavile šta im se dogodilo.
Ukrajinski glavni tužilac zabilježio je više od 97.000 prijava o navodnim ratnim zločinima koje su počinile snage invazije. Oni uključuju mučenje, ubijanje po prijekom postupku i gađanje civilne infrastrukture. Ipak, do augusta je započeta istraga u samo 208 slučajeva seksualnog nasilja.
Dok Ukrajina ulaže napore da evidentira i procesuira ratne zločine, brojke pokazuju da seksualno nasilje ostaje skriveni zločin. Silovanje je korišteno kao ratno oružje u sukobima širom svijeta, ali pozivanje ljudi na odgovornost za to je rijetkost. Teško je pronaći počinioce i dokazati da je bilo naređenja nekog komandira.
U Ukrajini, preživjele žrtve se suočavaju sa dugim putem do pravde. Pretrpan pravni sistem, društvena stigma, nedostatak svijesti o tome šta predstavlja seksualno nasilje i potreba za reformom zakonodavstva spriječavaju žrtve da prijave slučajeve.
“Ljudi žive u malim sredinama i žele da ono što im se dogodilo zadrže u porodic. Neki ljudi, uključujući policajce, prebacuju krivicu. Kažu: ‘Pa ti si odlučila da ostaneš (pod okupacijom), da si otišla ovo se ne bi dogodilo’. To frustrira ljude i ne ohrabruju ni druge da prijave”, rekla je Halyna.
Kateryna Pavličenko, zamjenica ministra unutrašnjih poslova, koordinira rad policijskih jedinica koje istražuju seksualno nasilje u sukobu. Ona je rekla da su brutalnost i intenzitet rata punih razmjera policiji postavili izazove s kojima se ranije nisu suočavali i da su se morali brzo prilagoditi.
“To je bio proces učenja. Dokumentirali smo slučajeve seksualnog nasilja od 2014. (kada su snage pod kontrolom Rusije zauzele Krim), ali nakon invazije, razmjeri zločina su se povećali. Sada smo stekli iskustvo i kada kontraofanziva oslobodi nova područja bićemo efikasniji”, rekla je ona.
Većina do sada prijavljenih seksualnog nasilja dogodila se pod okupacijom, u oblastima kao što su Kijevska i Harkovska oblast i Herson. Policija nema pristup područjima koja su još uvijek pod ruskom kontrolom, tako da mogu samo čekati da Ukrajina vojno napreduje.
Neadekvatni zakoni
Pavličenko je objasnila da je osnovano osam specijalizovanih radnih grupa, sastavljenih uglavnom od žena, koje obilaze ranije oslobođena područja kako bi ohrabrile preživjele da istupe. Istražitelji prolaze obuku o osjetljivom postupanju u slučajevima, a uspostavljena je i telefonska linija i web stranica za prijavu slučajeva.
Ukrajina pokušava uvesti izmjene zakona po kojima bi osobe koje su preživjele seksualno nasilje dobile poseban status i kako bi im bilo omogućeno da dobiju državnu finansijsku podršku, nešto što bi moglo potaknuti žrtve da prijave zločine u budućnosti.
Krivični zakon zemlje ne definiše seksualno nasilje u sukobu, koje je odvojeno od drugih oblika seksualnog nasilja i zlostavljanja prema međunarodnom pravu. To znači da preživjele žrtve nemaju isti pravni status kao žrtve drugih vrsta ratnih zločina, kao što su nezakoniti pritvor, gubitak imovine ili mučenje, koji dolaze uz finansijsku podršku države.
Uliana Tokarieva, zamjenica ministra socijalne politike, rekla je da parlament radi na usvajanju ovakvog zakona, kao i niza podzakonskih akata koji definišu seksualno nasilje povezano sa sukobom. Prilagođavanja će omogućiti pružanje socijalnih, medicinskih i psiholoških usluga i bolje kažnjavati prestupnike.
Zvaničnici i međunarodne grupe, poput UN-a, nazvali su rusku upotrebu seksualnog nasilja u Ukrajini strateškim programom dehumanizacije. Užasne priče koje su već javno objavljene obuhvatile su starije osobe, djecu od četiri godine, civilne zatočenike i vojne zarobljenike. Dok žene snose najveći teret seksualnog nasilja, u oko trećini slučajeva koje je zabilježio i ukrajinski glavni tužilac i anegdotski UNFPA, UN-ova agencija za seksualno i reproduktivno zdravlje, su žrtve bili muškarci.
“Muškarci mogu biti izloženi dodatnoj društvenoj stigmi. Ne žele da ih se doživljava kao žrtve ili kao slabe, tako da je malo njih spremno da govori javno”, rekao je Volodomir Švherbačenko, čelnik Istočno-ukrajinskog centra za civilne inicijative (EUCCI), nevladine organizacije koja dokumentuje kršenja ljudskih prava u sukobu.
Švherbačenko, koji dokumentuje seksualno nasilje od 2014. godine, bio je prvi koji je iznio slučaj iz Ukrajine na međunarodni krivični sud. On je rekao da prijavljeni zločini uključuju grupno silovanje, silovanje roditelja pred djecom i obrnuto, postavljanje kamera u toalete pritvorskih objekata i seksualiziranu torturu, poput strujnog udara genitalija i kastracije.
“Nekoliko preživjelih je izjavilo da im je, nakon što su bili zlostavljani, rečeno: ‘Sada nećete moći imati djecu’, ili: ‘Radimo ovo da spriječimo Ukrajince da se razmnožavaju‘”, rekao je Shvherbachenko.
Ukrajina i UNFPA nedavno su pokrenuli kampanju podizanja svijesti kako bi ohrabrili ljude koji su možda bili izloženi manje poznatim primjerima seksualnog nasilja u ratu da se jave. To uključuje prijetnju silovanjem, svjedočenje seksualnog nasilja nad drugima, skidanje odjeće, uperiranje pištoljem u reproduktivne organe i bilo koju radnju sa seksualnom konotacijom.
“Samo želim pravdu”
“Ljudi možda neće smatrati to što im se dogodilo seksualno nasiljem dok im se ne pomogne u procesuiranju onoga što se dogodilo”, rekla je Alona Sychova, psiholog u UNFPA-ovom centru za pomoć preživjelima u Zaporožju.
Oni koji ne dobiju pomoć rizikuju ozbiljne psihološke posljedice, kao što je posttraumatski stresni poremećaj. Spor put do pravde takođe može imati duboke efekte na mentalno zdravlje.
Pavličenkova kancelarija saopštila je da je 71 od 208 slučajeva seksualnog nasilja u toku krivičnog postupka. U nekim slučajevima počinilac je identifikovan, ali nije pronađen, a u drugim su već ubijeni na bojnom polju. To može biti razočaravajuće za preživjele.
“Ljudi idu u policiju, prijave slučaj i očekuju odmah presudu i kaznu za one koji su im naudili. Ali ako potraje dugo ili slučaj ne ide naprijed kako se očekivalo – to dovodi do dodatne frustracije i anksioznosti”, rekla je Sychova. Dodala je da neke žrtve odluče da ne idu na sud sa slučajem zbog traume ponovljenog detaljnog svjedočenja.
Za Halynu i Marynu, pravda bi im omogućila da krenu dalje, da se osjećaju sigurne u to da je Ukrajina demokratska država koja služi njihovim potrebama i da povrate osjećaj sigurnosti u svojim životima.
“Samo želim da dobijem pravdu, želim da svi budu kažnjeni. Pomoglo bi mi da se psihički oporavim”, rekla je Maryna.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!