Rat u Gazi je ponovo stavio fokus na rješenje s dvije države za izraelsko-palestinski sukob, koje mnoge zemlje i dalje vide kao put ka miru, iako je pregovarački proces već godinama zamro, piše Reuters.
Više od tri mjeseca nakon najsmrtonosnijeg izraelsko-palestinskog rata do sada, Washington je rekao da ne postoji način da se riješe izraelska sigurnosna pitanja i izazov obnove Gaze bez palestinske države.
Međutim, izraelski premijer Benjamin Netanyahu izrazio je protivljenje palestinskom suverenitetu, rekavši da neće dovesti u pitanje potpunu izraelsku sigurnosnu kontrolu zapadno od Jordana i da je to u suprotnosti s palestinskom državom.
Razne prepreke su dugo ometale rješenje s dvije države, koje predviđa postojanje izraelske i palestinske države jedna uz drugu. Kako navodi Reuters, te prepreke su, između ostalog, jevrejska naselja na okupiranoj zemlji na kojoj Palestinci žele državu, beskompromisni stavovi o ključnim pitanjima uključujući pitanje Jerusalima, nasilje i duboko nepovjerenje.
Odakle potiče ideja o rješenju s dvije države?
U Palestini pod britanskom vlašću je došlo do sukoba između Jevreja koji su migrirali u to područje i Arapa. Jevreji su tražili svoj nacionalni dom jer su bježali od progona u Evropi i pozivali su se na biblijske veze sa zemljom.
Godine 1947. Ujedinjene nacije su se složile sa planom podjele Palestine na arapske i jevrejske države, dok bi međunarodna zajednica bladala Jerusalimom. Jevrejske vođe su prihvatile plan, kojim su dobili 56% zemlje. Arapska liga je to odbila.
Država Izrael je proglašena 14. maja 1948. Dan kasnije ju je napalo pet arapskih država. Na kraju tog rata je Izrael kontrolisao 77% teritorije.
Oko 700.000 Palestinaca je pobjeglo ili protjerano iz svojih domova, završivši u Jordanu, Libanu i Siriji, kao i u Gazi, Zapadnoj obali i istočnom Jerusalemu.
U ratu 1967. Izrael je zauzeo Zapadnu obalu, uključujući istočni Jerusalem, od Jordana i Gazu od Egipta, osiguravajući kontrolu nad cijelom teritorijom od Mediterana do doline Jordana.
Palestinci ostaju bez države, a većina njih živi pod izraelskom okupacijom ili kao izbjeglice u susjednim državama. Neki od njih, uglavnom potomci Palestinaca koji su ostali u Izraelu nakon njegovog stvaranja, imaju izraelsko državljanstvo.
Da li je ikada dogovor bio na pomolu?
Rješenje s dvije države bila je temelj mirovnog procesa kojeg podržavaju SAD, a koji je započeo Sporazumom iz Osla iz 1993., koji su potpisali Yasser Arafat iz Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) i izraelski premijer Yitzhak Rabin.
Sporazumi su naveli PLO da prizna pravo Izraela na postojanje i odricanje od nasilja i do stvaranja Palestinske uprave (PA), koja ima ograničenu autonomiju na Zapadnoj obali i Pojasu Gaze.
Palestinci su se nadali da će ovo biti korak ka nezavisnoj državi, sa istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom.
Proces je bio pogođen odbijanjem i nasiljem sa obje strane.
Hamas, koji se tada usprotivio procesu, izveo je samoubilačke napade u kojima je ubijeno na desetine ljudi.
Rabina je 1995. godine ubio izraelski ultranacionalista koji se protivio njegovoj mirovnoj politici.
Godine 2000. je američki predsjednik Bill Clinton doveo Arafata i izraelskog premijera Ehuda Baraka u Camp David kako bi postigli dogovor, ali je pokušaj propao.
Glavna prepreka je bilo pitanje sudbine Jerusalima, koji je Izrael smatrao svojom “vječnom i nedjeljivom” prijestolnicom. Također se pregovaralo o granicama palestinske države, te sudbini palestinskih izbjeglica i Jevreja koji su se naselili na teritorijama okupiranim 1967. godine.
Sukob je eskalirao kako je počela Druga intifada, ili ustanak. Američke administracije nastojale su oživjeti mirovni proces, ali bezuspješno.
Kako bi mogla izgledati palestinska država?
Zagovornici rješenja s dvije države predviđaju Palestinu u Pojasu Gaze i Zapadnoj obali povezane koridorom kroz Izrael.
Prije dvije decenije, detalji o tome kako bi to moglo funkcionirati iznijeli su u nacrtu bivši izraelski i palestinski pregovarači u dokumentu poznatom kao Ženevski sporazum. Njegovi principi uključuju priznanje jevrejskih četvrti Jerusalema kao glavnog grada Izraela i priznavanje njegovih arapskih četvrti kao palestinske prijestolnice i demilitarizirane palestinske države.
Po ovom dogovoru bi Izrael anektirao velika naselja i ustupio drugu zemlju u zamjenu, te bi preselio jevrejske naseljenike na palestinskoj suverenoj teritoriji izvan nje. Multinacionalne snage bi uz palestinske sigurnosne snage nadgledale palestinske granične prijelaze prema Jordanu i Egiptu, kao i zračne i morske luke.
Američki predsjednik Joe Biden i egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi spomenuli su ideju demilitarizirane palestinske države – ideju koju Abbas nikada nije javno odbacio ili prihvatio, ali koju Hamas odbacuje.
Koliko su problematične prepreke?
Kako navodi Reuters, prepreke ovom planu su s vremenom rasle.
Dok je Izrael povukao naseljenike i vojnike iz Gaze 2005. godine, jevrejska naselja su se proširila na druga mjesta. Palestinci kažu da to podriva izglede održive države. Izraelska organizacija Peace Now saopštila je u septembru da je broj porastao sa 250.000 na Zapadnoj obali i u istočnom Jerusalimu 1993. godine, na 695.000 tri decenije kasnije.
Tokom Druge intifade Izrael je također izgradio ono što je opisao kao barijeru za zaustavljanje palestinskih napada. Palestinci to smatraju otimanjem zemlje.
PA predvođena predsjednikom Mahmoudom Abbasom upravlja otocima na Zapadnoj obali koji su obuhvaćeni zonom izraelske kontrole koja obuhvata 60% teritorije, uključujući jordansku granicu i naselja, što je aranžman utvrđene sporazumom iz Osla.
U toj zoni, poznatoj kao Zona C, Izrael ima potpunu kontrolu.
PA upravlja civilnim poslovima i unutrašnjom sigurnošću u zoni poznatoj kao Zona A, koja čini oko petinu teritorije i uključujući glavne palestinske gradove.
U preostaloj petini, zoni B, PA vodi civilne poslove dok je Izrael odgovoran za sigurnost.
Izrael je tokom rata izvršio racije u palestinskim urbanim centrima, uključujući Ramallah, gdje je sjedište PA.
Komplikacijama po ovom pitanju je doprinijela politika. Netanyahuova vlada je najviše desničarska u historiji Izraela i uključuje vjerske nacionaliste koji imaju podršku doseljenika. Ministar finansija Bezalel Smotrich rekao je prošle godine da palestinski narod ne postoji.
Hamas je pobijedio na izborima 2006. godine, a godinu dana kasnije protjerao je snage lojalne Abbasu iz Gaze, rascjepkavši Palestince. Hamasova osnivačka povelja iz 1988. pozivala je na uništenje Izraela i odbijala je priznati Izrael. Lideri Hamasa su nekoliko puta nudili dugoročno primirje u zamjenu za održivu palestinsku državu na cijeloj teritoriji koju je Izrael okupirao 1967. godine.
Izrael je ovo smatrao prevarom.
U dokumentu koji je izdao Hamas 2017. navodi se da je pristao na prijelaznu palestinsku državu unutar granica prije rata 1967. godine, iako se i dalje protivio priznavanju prava Izraela na postojanje ili ustupanju bilo kakvih palestinskih prava.
Da li postoji put naprijed?
Trenutno je fokus na pitanju sudbine Gaze.
Izrael ima za cilj da uništi Hamas i kaže da neće pristati ni na kakav dogovor koji bi ostavio tu grupu na vlasti. Netanyahu je rekao da Gaza mora biti demilitarizirana i pod potpunom sigurnosnom kontrolom Izraela. Međutim, rekao je da ne želi da Izrael upravlja Gazom ili da tamo ponovo uspostavi naselja.
Hamas kaže da očekuje da će preživjeti i da su svi aranžmani za Gazu koji isključuju tu grupu iluzija. Hamas kaže da je spreman za razgovore s Abbasovom frakcijom Fataha o formiranju vlade jedinstva. Takvi razgovori su ranije propali.
Washington, koji Hamas smatra terorističkom grupom, rekao je da želi da vidi ponovno povezivanje upravljanja Gazom i Zapadnom obalom u okviru revitalizirane PA.
Netanyahu je rekao da će nastaviti da insistira na potpunoj izraelskoj sigurnosnoj kontroli zapadno od rijeke Jordan, stav za koji je rekao da je spriječio uspostavljanje palestinske države koja bi, prema njegovim riječima, predstavljala “egzistencijalnu opasnost za Izrael”.
U svojoj autobiografiji iz 2022. godine, Netanyahu je iznio druge ideje koje su u suprotnosti s palestinskim težnjama, uključujući aerodrom za Palestince koji bi “mogao biti smješten u Jordanu ili negdje drugdje”. Pozvao je na promjenu pristupa sa “teritorijalnog kontinuiteta” u palestinskim područjima na “transportni kontinuitet” s “pristaništem, željezničkim vezama, nadvožnjacima i podvožnjacima” omogućavajući Palestincima slobodu kretanja.
Abbasov glasnogovornik je rekao da Netanyahuove nedavne izjave pokazuju da Izrael nije “zainteresiran za mir i stabilnost”. Zvaničnik Hamasa Osama Hamdan rekao je 22. januara Palestinci neće prihvatiti ništa manje od suverene države s Jerusalimom kao glavnim gradom.
Da li postoji alternativa?
Kako je rješenje s dvije države propalo, počelo se govoriti o rješenju s jednom državom. Neki Palestinci, uvjereni da im Izrael nikada neće ustupiti suverenitet, zagovarali su prelazak na borbu za prava unutar jedne zemlje koja obuhvata Izrael i zemlju koju je okupirao 1967. godine.
Kritičari kažu da je to nerealno, ističući da glavne palestinske frakcije to ne podržavaju i da Izrael nikada ne bi prihvatio ideju koja bi mogla ugroziti njegovo postojanje kao jevrejske države.
Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres, u govoru 23. januara, rekao je da rješenje s dvije države ostaje jedini način da se odgovori na težnje Izraelaca i Palestinaca. On je kritikovao “jasno i više puta odbacivanje rješenja s dvije države na najvišim nivoima izraelske vlade”.
“Ovo odbijanje i uskraćivanje prava na državnost palestinskom narodu bi na neodređeno vrijeme produžilo sukob koji je postao glavna prijetnja globalnom miru i sigurnosti”, podcrtao je on.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!