Groblje u naselju Bucha, nedaleko od Kijeva, nema grandiozan ulaz. Metalna kapija bez ukrasa između dva betonska stuba, okovana snijegom. Groblje je smješteno na ravnici i ima oblik pravougaonika. Na ulazu je izdvojeno tridesetak grobnih mjesta. Iznad njih se vihore zastave ukrajinske vojske.

S desne strane se nalazi mali spomenik s krstom, iza kojeg se duže od kilometar i po prostiru grobna mjesta u uskim redovima. Posjetilaca je malo. Neki od grobova imaju fotografije, neki kameni ili drveni natpis. Na nekima se nalaze pobacani slatkiši i pokoja koka-kola – po ukrajinskom običaju – kako bi se preminulog sjećalo po slatkom.

Bočno od ulaza je jednospratna kućica u kojoj boravi i radi Sergii Matiuk, lokalni grobar. U kasnim četrdesetima, Matiuk je tvrd čovjek. Na pitanja odgovara kratko, dok sporo šeta po zaleđenom groblju u vjetrovci. Pokazuje, s rukom iz koje niti jednog trenutka ne ispušta cigaru, na dijelove groblja u kojima se nalaze ostaci stotina civila koje su ruske snage pobile u martu 2022. godine. Na oko kilometar od kapije, na neobilježenom dijelu, nalazi se 86 mjesta bez oznaka.

“Tu su neidentifikovani. Tu smo ih ukopali. Njih je 86. I jedan Rus”, kaže Matiuk.

On je preživio invaziju ruske vojske na Buchu. U kratkim rečenicama opisuje svoje zarobljavanje i zlostavljanje tokom kojeg je kompletan zalijepljen selotejpom. Kaže da danas ne misli mnogo o tome. S kolegama je skupljao na stotine mrtvih tijela i ukopavao ih ovdje – komšije, poznanike, prijatelje. Na pitanje šta je, nakon takvih zločina, za njega pravda, samo se osmjehuje i odmahuje glavom.

Na groblju nema nijednog spomenika ubijenima niti memorijalne plakete. Matiuk kaže da su postojale neke inicijative i misli da bi se nešto trebalo izgraditi na groblju. Na pitanje šta bi trebalo da piše na spomeniku i kako misli da će buduće generacije pamtiti zločin u Buchi, Matiuk uzima dugački dim cigare, gleda okolo i kaže: “Ne znam”.

Zločin u Buchi samo je jedan od oko 100.000 incidenata ratnih zločina koje su od početka invazije počinile ruske snage, a koje danas istražuju ukrajinski tužioci. Osim istraga koje vodi Međunarodni krivični sud – a koje se tiču ruskog rukovodstva poput predsjednika Vladimira Putina – te prijava organizacija poput Clooney fondacije za pravdu koje se predaju po osnovu univerzalne jurisdikcije u Njemačkoj, najveći teret procesuiranja ratnih zločina pasti će na lokalne tužioce.

Očekivanja građana Buche, poput Matiuka i brojnih drugih Ukrajinaca, najveća su upravo od pravosuđa – u koga gledaju s nadom da će donijeti pravdu za počinjene ratne zločine već i dok sam sukob traje. Jedna od organizacija koja radi upravo na dokumentiranju ratnih zločina je Centar za civilne slobode Ukrajine. Za svoj rad su 2022. godine, kada su se udružili s desetinama lokalnih organizacija kako bi izgradili mrežu koja zabilježi svaki ratni zločin u zemlji, dobili i Nobelovu nagradu za mir.

Direktorica Centra Oleksandra Matviičuk kaže da je prošle godine izvršeno ispitivanje građana Ukrajine u kojem je više od 65 posto ispitanika reklo da će za njih najveće razočarenje biti ukoliko ruski vojnici ne budu kažnjeni za zločine koje čine svakodnevno.

“To, dakle, nije zahtjev nas kao organizacija, taj pritisak na procesuiranje, nego želja miliona i miliona Ukrajinaca koji sada pate u ovom ratu”, kaže ona.

Upravo zbog toga, ukrajinske vlasti i pravosudne institucije stavile su fokus na podizanje optužnica, čak i u stvarnosti u kojoj nemaju skoro pa nikakav pristup osumnjičenim i optuženim osobama. Zbog toga se danas u Ukrajini vodi više od hiljadu suđenja za ratne zločine u odsustvu. Uz to, više desetina je postupaka protiv takozvanih kolaboracionista – osoba koje su ostale na teritorijama koje su pale pod kontrolu ruskih snaga i koje Ukrajina tereti da su bili saveznici okupatora.

Obje prakse žestoko su kritizirale međunarodne i domaće organizacije za ljudska prava, te pokušale ukazati na činjenicu da Ukrajina treba naučiti iz iskustva Bosne i Hercegovine da je pretjerani fokus na ratne zločine – bez odgovarajuće strategije tranzicijske pravde koja bi pravila metodološki okvir za procesuiranje, ali i osiguravanje podrške preživjelima i porodicama, memorijalizaciji, reparacijama i institucionalnoj reformi – pogrešan i neće donijeti rezulate.

Razvijanje strategije bez strateškog pristupa

Ukrajina je prvi put krenula razvijati sopstvenu strategiju za tranzicijsku pravdu još nakon što su Rusi aneksirali Krim 2014. godine. Već u junu 2016. godine organizirana je velika međunarodna konferencija u Ukrajini na kojoj je razmatrana potreba da se usvoji jedan strateški pristup zasnovan na osiguravanju ljudskih prava za preživjele i njihove porodice, kao i za reintegraciju i rehabilitaciju društva u cjelini.

Na početku je ovaj proces razvijanja dokumenta vodio ured Ombudsmena, uz saradnju lokalnih nevladinih organizacija, i počeo je proces razvijanja nacrta za parlament. Dvije godine kasnije, 2019., kada je Nacrt dokumenta bio skoro spreman za parlamentarce, zbog promjena u vlasti zatraženo je da se obustavi rad na dokumentu i da se uvrsti kao dio rada zasebne komisije koju je imenovao predsjednik Ukrajine.

Helsinški odbor za ljudska prava Ukrajine je imenovan za jednog od članova radne grupe. Na ovom dokumentu su radili sve do 2020., kada su dokument, spreman za usvajanje, proslijedili uredu predsjednika.

Kada se već počeo razvijati akcioni plan za provedbu strategije i očekivalo njeno usvajanje, direktor Helsinškog odbora Oleksandr Pavlichenko informiran je da je pokrenuta “paralelna inicijativa” od strane Ministarstva za reintegraciju, odnosno da se krenulo u razvijanje zakona o principima politika za tranzicijski period, koji se bavi elementima tranzicijske pravde na područjima koja su oslobođena nakon ruske okupacije.

“Ovaj dokument predstavlja uglavnom poziciju naših vlasti o tome kako da se uspostavi red na teritorijama koje su sad pod ruskom kontrolom, ali postoje i elementi tranzicijske pravde. Tako da imamo ustvari jedno takmičenje i paralelu između dva seta zakona. A i dalje moramo da usvojimo strateški pristup tranzicijskoj pravdi”, kaze Pavlichenko.

Nacrt zakona o principima politika za tranzicijski period završen je 2021. godine, a Venecijanska komisija je dala mišljenje o njemu i navela da bi trebao biti “dosta više okrenut ka žrtvama”.

Za razliku od ovog zakona, prema riječima Pavlichenka, strategija za tranzicijsku pravdu, koja je razvijena, kreće upravo od žrtava i njihovih potreba. Dok se razvijao dokument, korištena je ekspertiza drugih zemalja i Pavlichenko kaže da su posebno sagledavali i Nacrt strategije tranzicijske pravde Bosne i Hercegovine.

Opširnije na portalu Detektor.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad