BBC Rusija objavila je članak o tzv. "vojsci vilenjaka", objašnjavajući kako djeluje ukrajinski pokret otpora. Navode da otpor Rusima ne pružaju samo Oružane snage Ukrajine već i obični ljudi. BBC Rusija dobio je pristup jednom od organizatora ukrajinskog pokreta otpora, partizanima i podzemnim borcima, koji je govorio o metodama borbe na teritorijima koje je Rusija okupirala, kao i u onim mjestima gdje bi mogla izvršiti invaziju. Imena u članku su promijenjena radi sigurnosti sugovornika.

Još od prvih dana ruske invazije, ruska se vojska suočila sa žestokim otporom regularnih oružanih snaga, ali i s velikim partizanskim i podzemnim pokretima na okupiranim područjima. Oni su ih pokušali natjerati na povlačenje, a njihov je otpor rezultirao da Rusi u travnju izvrše “plansko pregrupiranje”, što je zapravo značilo povlačenje i odustajanje od planova da zauzmu Kijev.

Kako su izgledale borbe?

“Pokušali smo to učiniti što je moguće dalje od sela”, navodi Anatolij.

“Proveo sam jedan dan u rovu. Prvo je prošao konvoj od 11 komada opreme, nismo ih dirali jer im ništa ne bismo učini. Sutradan su došla dva borbena vozila, svaki dan su patrolirali područjem”, priča Anatolij za BCC Rusiju.

Kaže da je propustio prvo vozilo. “A kad je drugo vozilo sustiglo prvo, legao sam i spojio akumulator. Tri mine su eksplodirale u isto vrijeme… Čekao sam pet sekundi, iskočio iz rova ​​i potrčao paralelno s autocestom.”

Pričajući o tom događaju, Anatolij se smiješi, ali tada nije bilo vremena za smijeh. Eksplozija je uništila jedno vozilo, a vojnici iz prvog su se okrenuli i otvorili paljbu. “Nisu nas pogodili, hvala Bogu.”

Od malog poduzetnika do pokreta otpora

Prije rata, Anatolij je bio mali poduzetnik, stanovnik malog grada u regiji Kijev. Što se tiče vojnog iskustva, samo je odslužio vojni rok. No, s početkom invazije javio se u vojni ured. Nisu ga odveli vojsku, u tom se trenutku uredi za novačenje nisu mogli nositi s protokom kandidata, a velik dio dobrovoljaca poslan je kući.

S druge strane, u prvim danima rata podijeljene su tisuće pušaka gotovo svima koji su htjeli braniti svoje gradove izvan struktura službenih Oružanih snaga.

Anatolij je dobio kalašnjikov i zajedno sa suborcima organizirao spontani punkt. Stotine takvih se onda pojavilo diljem Ukrajini, pokušavajući zaštititi svoje gradove i sela.

Anatolij je proveo tjedan dana na ovoj kontrolnoj točki. Kada je postalo jasno da je ruska ofenziva u zastoju i da je malo vjerojatno da će doći do njegovog rodnog mjesta, muškarci su se samostalno počeli kretati prema tadašnjoj bojišnici. Tada su se susreli s “vilenjacima”.

Susret s “vilenjacima”

“Pomogli su nam oružjem i znanjem”, navodi Anatolij, dodajući da mu se život od tada drastično promijenio.

Inače, Ukrajinci ruske vojnike nazivaju orcima, što je pogrdni naziv kojim pokušavaju opisati njihovu agresivnost, militantnosti i sklonosti pljački. Čak su ih službene vlasti Ukrajine povremeno nazivali “orcima iz Mordora”, poznati likovi iz knjiga Johna Tolkiena. Vilenjaci su njihovi antagonisti.

Partizani i podzemlje

Ukrajinska vojna znanost jedno vrijeme nije obraćala pažnju na organizaciju i djelovanje pokreta, navodi Mikola. Partizanska borba, podzemlje – sve su to bili pojmovi koji su među Ukrajincima izazivali asocijacije više na vrijeme Drugog svjetskog rata, ali sve se promijenilo 2014. godine.

“Tada smo shvatili da je nemoguće simetričnim metodama poraziti takvog neprijatelja kao što je Rusija”, kaže Nikolaj.

Kad se linija bojišnice u Donbasu stabilizirala, vodstvo Ukrajine – političko i vojno – ozbiljno se pozabavilo ovim pitanjem. Isprva je to bilo poluslužbeno, ali onda je usvojen zakon o nacionalnom otporu, kojim je odgovornost za organiziranje partizanske borbe u Ukrajini dodijeljena Snagama za specijalne operacije, posebnom rodu snaga stvorenom u sklopu Oružanih snaga Ukrajine.

Nikolaj je visoki časnik jedne od ukrajinskih specijalnih službi, čija je odgovornost organizirati i podupirati pokret otpora na ukrajinskim zemljama. Pokret otpora se, kaže, sastoji od tri komponente.

Tri komponente pokreta otpora

Prvi je stvarna gerilska borba. To je ono kad se civili naoružaju i skrivaju po “šumama” i otud vrše prepade, sabotaže ili napade. Anatolij i njegov suborac, koji su digli u zrak borbeno vozilo pješaštva kod Kijeva, u tom su smislu klasični partizani.

Drugi je pod zemljom. Moderni podzemni radnici nastavljaju živjeti u svom rodnom gradu i selu nakon što su tamo ušle ruske trupe. Mogu čak i ući u redove okupacijske vlasti. No, istovremeno pružaju dragocjene informacije ukrajinskoj vojsci sabotiraju rad “nove vlade”, a također organiziraju vojne akcije u svojim rodnim mjestima. Niz pokušaja atentata na dužnosnike okupacijskih uprava u regijama Harkiv, Herson i Zaporižje djelo je lokalnih podzemnih boraca, Nikolaj jasno kaže.

Treća komponenta pokreta otpora su pomoćne sile. Ti ljudi suosjećaju s Ukrajinom, ali ne uzimaju oružje u ruke: pomažu partizane i podzemlje novcem, hranom, odjećom, skloništem – tko može.

“Postoji mnogo neustrašivih ljudi. Ali naš zadatak nije iskoristiti njihovu neustrašivost, već osigurati da ti ljudi mogu koristiti svoje sposobnosti na legendarni, tajni način u interesu pokreta otpora, Oružanih snaga Ukrajine i sigurnosti države”, ističe Nikolaj.

Kako postati partizan?

Neki su obučavani i prije invazije, objašnjava Nikolaj, ali ima i onih bez takvog iskustva.

“Mi im isporučujemo i oružje i eksploziv kroz određene procedure… Montiramo posebne video upute, učimo ih raditi zasjede i sabotaže kako ne bi ozlijedili sebe, ali i kako bi više naštetili neprijatelju. Svi uče u hodu – i vojska i članovi pokreta otpora”, dodaje on.

Kako “vilenjaci” nalaze partizane i podzemne borce? Prije svega, kaže časnik, zahvaljujući osobnim vezama. Mikola dodaje da svaka od partizanskih ćelija nakon obuke postaje prilično autonomna jedinica: primjerice, takvi partizani mogu tražiti druge Ukrajince koji su spremni boriti se u pozadini okupatora.

“Tamo gdje HIMARS ne može doprijeti, gdje ne može proći grupa obavještajaca ili specijalaca, tamo rade naši podzemni borci i partizani”, navodi Nikolaj.

Aleksandar je opisao kako su se skrivali u podrumu jedne višekatnice, a ljudi su čekali okupatra sa sjekirama i čekićem. Jednog dana prišli su im “vilenjaci” koji su cijenili strateški položaj te stambene zgrade i raspoloženje branitelja pa su Aleksandru pomogli s posebnom opremom i obukom.

Krovovi visokih zgrada pretvoreni su u osmatračnice, u šumi pored kompleksa opremljena su skrivena mitraljeska gnijezda. Za skladištenje oružja određena je posebna prostorija u podrumu.

“Dobili smo zadatak da, u slučaju približavanja neprijatelja, izvršimo masovni napad sredstvima koja su nam dali. Nakon napada smo se trebali grupirati i povući se prema Kijevu i čekati nove upute. Kako nam je rekao jedan vilenjak – ‘vaš zadatak je zauzeti položaj, pokvariti im sve što možete i brzo pobjeći’. Pripremali smo se za ovo”, dodao je Aleksandar.

Iako tada, u ožujku, Rusi nisu stigli do njihovog stambenog kompleksa, stožer u podrumu i danas funkcionira. Vilenjaci su samo odnijeli oružje.

Spremni za povratak

Krajem ožujka Ministarstvo obrane Rusije objavilo je da provodi “plansko pregrupiranje snaga nakon izvršenja svih zadaća na kijevskom smjeru”. No, zapadbni i ukrajiNski stručnjaci kazali su da su Rusi zapravo pretrpjeli goleme gubitke.

Anatolij je u međuvremenu potpisao ugovor s redovnim Oružanim snagama Ukrajine. Ako Rusi ponovno pokušaju napasti Kijev, Anatolij kaže da je spreman vratiti se u rodno mjesto i ponovno postati partizan.

“Što nas bude više, brže će završiti. Digao sam jedan auto u zrak tamo, drugi negdje drugdje. Rusi se ne bi trebali osjećati sigurno nigdje na ovoj zemlji, ni u jednom selu ni gradu”, dodaje.

BBC Rusija ga je upitao je li uplašen. “Jeste strašno. Svaka psihički zdrava osoba se boji kada pucaju na nju, kada na nju lete mine. Ali još više se bojim da će moja djeca biti porobljena, da neće imati slobodu. To je ono čega se stalno bojim”, poručio je Anatolij.