Zašto promjene režima koje predvode SAD obično završavaju loše: "Arogancija iz Iraka sada prijeti katastrofom u Venecueli"

Knickmeyer, bivša šefica dopisništva Associated Pressa za zapadnu Afriku i bivša šefica bagdadskog dopisništva Washington Posta, navodi u svom komentaru za Foreign Policy da su SAD svjetski prvak u promjenama režima. Prema jednoj procjeni, u posljednjih 120 godina srušile su 35 stranih lidera.

Ona smatra da je to učinak izgrađen na "opasnoj kombinaciji neusporedive vojne moći, širokog kruga percipiranih neprijatelja - i vedrog samopouzdanja koje se iznova pokazalo pogrešnim".

Također ocjenjuje da "niko nije pokazao veću sklonost iskušenju da upotrijebi najjaču vojsku i ekonomiju na svijetu kako bi dobio sporove, uzeo teritoriju, udario protivnike i zastrašio saveznike od predsjednika Donalda Trumpa".

Washington predvodi sve širu vojnu i tajnu kampanju usmjerenu protiv predsjednika Venezuele Nicolasa Madura, nakon što je već izveo napade na Iran i Jemen te uputio druge, neodređenije prijetnje Nigeriji, Meksiku, Panami, pa čak i Danskoj i Kanadi.

Svrgavanje čelnika druge zemlje dovoljno je uobičajena taktika da u akademskim krugovima ima vlastiti akronim: FIRC – foreign-imposed regime change (stranom silom nametnuta promjena režima).

Prema zbroju koji je napravio Alexander Downes, vanredni profesor i politički naučnik sa Univerziteta George Washington i autor knjige Catastrophic Success: Why Foreign-Imposed Regime Change Goes Wrong, Sjedinjene Države izvele su skoro trećinu od oko 120 prisilnih smjena stranih lidera u svijetu između 1816. i 2011.

Kako ističe Knickmeyer, promjene režima i druge intervencije silom rijetko idu po planu, ali neke od onih kojima Trump sada prijeti - poput ulaska u Nigeriju “na juriš”, u državu s naoružanim ekstremistima te dubokim etničkim i sektaškim podjelama - djeluju kao unaprijed poznate katastrofe.

"Prošli neuspjesi trebali bi Amerikancima biti podsjetnik na to koliko pogubne posljedice može imati politička i vojna oholost - i na ljudskom i na nacionalnom nivou", piše ona.

Kako je to izgledalo u Iraku

Kao primjer navodi američku promjena režima broj 34 - Irak - i niz vojnih patrola kojem se Knickmeyer i sama pridružila kao reporterka u Bagdadu u maju 2006.

"Tri godine nakon što su SAD silom srušile Sadama Huseina na osnovu lažnih tvrdnji o oružju za masovno uništenje, nije bilo ni traga talasu demokratizacije koji je tim predsjednika Georgea W. Busha obećavao Bliskom istoku. Naprotiv, patrole 10. brdske divizije, s kojima sam se vozila, pretvorile su se u de facto službu za uklanjanje tijela. Svake noći podizale su i odvozile leševe Iračana koje su drugi Iračani ostavljali na bagdadskim ulicama i trotoarima".

Ona ističe da su većina mrtvih bili su mladi muškarci, neki s rukama ukočenim u zraku od šoka ili vezanim na leđima, te da su to bile žrtve sektaškog građanskog rata koji administracija Georga Busha nije predvidjela.

"Srušiti Sadamovu sunitsku vladu i njegove sigurnosne snage bilo je lako. Ali riješiti krvavi sukob koji je uslijedio između brutalnih šiitskih milicija koje podržava Iran i sunitskih pobunjeničkih grupa koje su narasle u vakuumu sigurnosti - to nije bilo. Posljedice su osnažile Iran, dovele do nastanka ISIL-a kao globalne prijetnje i vezale američke trupe za regiju do danas".

Dugo nakon što su američke snage protjerale Sadama, posljedice su se i dalje slijevale na živote običnih Iračana: svakodnevica im je bila ispunjena otmicama, mučenjem, ubijanjima, automobilskim bombama, bombašima samoubicama i drugim napadima.

"Jedne od tih noći u Bagdadu, Amerikanci su već bili pogođeni improviziranom eksplozivnom napravom. Eksplozija je neke mlade vojnike ostavila šepave i dezorijentisane. Glavu iračkog vozača koji se zatekao u blizini udar je potpuno zavitlao unatrag, ubivši ga na mjestu".

Knickmeyer piše da je Will Shields, 23-godišnji potporučnik koji je vodio patrolu, iste večeri otišao do stanice bagdadske policije - jedne od šiitski dominiranih sigurnosnih snaga koje su SAD stvorile da bi uspostavile red. "Čas nagovarajući, čas prijetnjama, natjerao je preplašene policajce da nakratko izađu iz svojih kancelarija, pod zaštitom Amerikanaca, i pomognu patrolama da skupljaju tijela te noći", navodi ona.

“Znate li vi uopće da je ovo vaš posao?” frustrirano je pitao iračke policajce. “Kako očekujete da Amerikanci urade išta, kad vi nećete uraditi ništa?”

Knickmeyer navodi da su razmjere sektaških ubistava "oduzimale mrtvim Iračanima imena i životne priče, svodeći ih na niz ulaznih i izlaznih rana dok su ih vojnici ubacivali u vozila".

Ne uzimaju se u obzir posljedice

Venecuela bi, smatra ova novinarka, predstavljala povratak dugoj američkoj tradiciji regionalnog uplitanja. Prema Downesovom istraživanju, oko 20 od 35 američki podržanih promjena režima desilo se u Centralnoj i Južnoj Americi ili Karibima.

"U nekim od tih zemalja SAD su uklanjale i postavljale lidere iznova i iznova, s upornošću nekoga ko udara po automatu za grickalice dok ne ispadne pravi proizvod", navodi ona, te dodaje da je samo 1954. Washington svrgnuo tri uzastopna lidera Guatemale.

Globalno gledano, trećina svih prisilnih promjena režima dovela je do građanskih ratova u pogođenoj zemlji u roku od 10 godina, pokazalo je Downesovo istraživanje.

Knickmeyer primjećuje da često put u katastrofu nastaje kada režim potpuno kolabira, ostavljajući naoružane i nezadovoljne sigurnosne snage bez kontrole. Također dolazi do katastrofe kada vođu kojeg je postavila strana sila "razvlače" između volje njegovog naroda i interesa strane sile koja ga je dovela.

“Cijeli problem s promjenom režima je to što se obično ne razmišlja o onome što dolazi poslije. Šta je zapravo plan?” rekao je Downes.

“I nevjerovatno je koliko je to rasprostranjeno”, dodao je. “Države to stalno rade, a ili ne razmišljaju o posljedicama ili misle… to se nama neće dogoditi”.ž

Ipak, Knickmeyer ističe nekoliko promjena režima koji su donijeli, kako navodi, bolje ishode. Kao primjer navodi Japan i Njemačku, te druge zapadnoevropske države nakon završetka Drugog svjetskog rata. Međutim, također primjećuje: "To su, naravno, bili sukobi u koje su SAD bile primorane ući, a ne one koje su same izabrale".

Prema podacima, promjene režima imaju najveće šanse da dovedu do demokratije kada se dese u državama koje već imaju iskustvo s demokratijom, dobrostojeće su ekonomski i imaju relativno homogenu populaciju - poput Japana ili Njemačke neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Međutim, Knickmeyer ističe da, "kada ti kriteriji nisu ispunjeni, dobijete situacije poput povratka talibana na vlast u Afganistanu ili uspona Islamske Republike nakon što su SAD i Velika Britanija pomogle šahu Irana ukloniti njegovog političkog protivnika".

Šta bi se moglo desiti u Venecueli?

Knickmeyer piše da je, nakon dvije decenije ubistava i pobuna, Irak dosegao neku vrstu stabilnosti, ali da je ukupni efekat bio da se druge zemlje u regiji uplaše političkih eksperimenata s demokratijom.

Stručnjaci već vide upozoravajuće znakove za bilo kakav pokušaj promjene režima u Venecueli - petrodržavi u kojoj su pogrešno upravljanje socijalističkog autokrate Madura i njegovog prethodnika Huga Chaveza, zajedno s međunarodnim sankcijama, uništili ekonomiju i proizveli milione izbjeglica.

Knickmeyer piše da je Trumpova administracija optužila Madura da je povezan s trgovcima drogom, "iako SAD precjenjuje ulogu Venecuele u krijumčarenju narkotika ka teritoriju SAD-a".

Washington je u regiju poslao svoj najveći nosač aviona, kao dio vojnog nagomilavanja. U napadima na glisere, za koje SAD bez dokaza tvrdi da prevoze drogu, ubijeni su deseci ljudi.

Trumpova administracija nejasna je oko svojih planova - uključujući i to razmatra li silu za svrgavanje Madura, koji je manipulisao izborima kako bi ostao na vlasti, ili bi američke akcije poput zračnih udara bile usmjerene na poticanje samih Venecuelanaca da obave posao.

Knickmeyer navodi da mirniji pristup SAD-a tokom Trumpovog prvog mandata - nametanje finansijskih sankcija radi povećanja pritiska na Madura i predlaganje dogovora o podjeli vlasti kako bi se ublažio njegov odlazak - nije uspio osnažiti opoziciju kako se očekivalo. Stoga se sada Trump okreće angažmanu vojske i CIA-a, bilo da zastraši Madura da preda vlast ili da ga silom ukloni.

“Gledali smo ovaj film već prije”, rekla je Jacqueline Hazelton, bivša instruktorica za političke efekte vojne sile na Pomorskom ratnom koledžu, sada izvršna urednica časopisa International Security, naglasivši da je uobičajeni rezultat frakcijsko nasilje.

Venezuela ima veliku i motiviranu demokratsku opoziciju, koju predvodi Maria Corina Machado, ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir. Ali Maduro je imao godine da ojača i diverzifikuje svoju kontrolu nad državnim institucijama. Machado, kaže Hazelton, nema kapacitet da slomi tu kontrolu ni da potisne izazivače.

Pristalice američke intervencije u Venezueli pozivaju se na promjenu režima br. 31 s američke liste - Panamu 1990., gdje je vojna diktatura zamijenjena demokratskom vladom.

Ali Panama je djelić Venezuele u teritoriji i broju stanovnika, a imala je i stacionirane američke trupe - što Venezuela nema, podsjeća Downes.

Zagovornici intervencije nastoje prevazići američke sumnje. Jedan venecuelanski opozicioni pisac i pobornik američke intervencije odbacuje sam termin “promjena režima” kada je riječ o njegovoj zemlji.

Walter Molina, koji je pobjegao iz Madurove Venecuele i sada živi u Buenos Airesu, tvrdi da je Maduro na vrhu mreže trgovine drogom, tako da “nema postojeće vlade koju treba srušiti”. Molina i drugi tvrde da Venecuela već ima izabranu vladu, predvođenu opozicionim kandidatom za kojeg SAD i drugi kažu da je pobijedio na izborima 2024., a koje je Maduro poništio.

On smatra da bi bilo kakva američka intervencija bila u skladu s "poštovanjem volje venecuelanskog naroda".

Međutim, kako navodi Knickmeyer:

"To može biti tačno, i kombinacija unutrašnjeg bijesa prema Madurovoj vlasti i ogromnog vanjskog pritiska možda će biti dovoljna da se autokrata ukloni i uvede demokratija. Ali to je dovoljno neizvjesno da zahtijeva oprez - i svijet je već čuo ovakva obećanja, poput onog kada je tadašnji potpredsjednik SAD-a Dick Cheney tvrdio da će američke snage u Iraku biti “dočekane kao oslobodioci”".

“Iskušenje je samo to uraditi i reći: ‘Pa, ne može biti gore nego što je bilo prije’. Ali ponekad - to jednostavno nije tačno,” kazao je Downes o strano nametnutim promjenama režima.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad