Branka Jurić je volonterka u Udruženju Lotos i Udruženju gluhih i nagluhih u Zenici. Gluha je, ali kako i sama kaže, nije nesposobna. Studentica je Islamskog pedagoškog fakulteta, smjer predškolski odgoj i obrazovanje i kako kaže, na fakultetu nema problema.
Danas je Međunarodni dan osoba sa invaliditetom. Tim povodom u sklopu kampanje #NisiSama, UN Women u BiH donosi priču Branke Jurić.Ona je hrabra, neustrašiva, sposobna, ali nezaposlena.
VEZANA VIJEST
“Moj radni dan zna se – ustajanje, kafa, ispratim kćerku u školu, spremam se, idem u Udruženje Lotos. Inače sam volonterka, a u Udruženju trenutno planiramo da napravimo ambulantu samo za gluhe osobe, da sve bude na jednom mjestu, i da podučavamo jednu ili dvije medicinske sestre znakovnom jeziku i po mogućnosti da pored ambulante bude jedna prostorija u kojoj ćemo gluhu djecu učiti znakovnom jeziku. Također, želimo da zaposlimo jednu gluhu osobu za održavanje i čišćenje prostorija”, priča Branka koja je zbog svog invaliditeta često bila žrtva diskriminacije i zlostavljanja. Ispričala nam je da u Zenici od 1992. godine nijedna gluha osoba ne radi, te da je i ona nakon 25 godina rada kao tehnička crtačica dobila otkaz kao tehnološki višak.
“Gluhe osobe su građani drugog reda, prepušteni smo sami sebi. Mnogi gluhi su nezaposleni, ne mogu da se zaposle, ne mogu da osnuju porodicu. O diskriminaciji šute zbog stida, više vole da trpe radi mira u kući”, govori Branka, navodeći za primjer vlastito iskustvo.
“Udala sam za gluhog čovjeka i nakon nekoliko godina sam se rastala jer su mi pokojna svekrva i muž dali do znanja da im ne trebam ja kao snaha i kao supruga, već kao njegova prevoditeljica. Htjela sam dijete, a svekrva mi je govorila da je to obaveza. Kada nakon nekoliko pokušaja nisam mogla zatrudniti i nakon što mi je doktor rekao da je sa mnom sve uredu, ispostavilo se da moj bivši suprug mora na operaciju kako bismo bili u mogućnosti da imamo dijete. Svekrva mi je tada rekla da sam ‘namjestila’ nalaze i da sam ja jalova. Ipak, muž je pristao na operaciju i nakon nekog vremena dobili smo Martinu, djevojčicu koja savršeno čuje. Tada su počeli problemi, jer suprug nije pronalazio način da razgovara sa Martinom, tražio je od mene da joj prevodim. Rekao mi je: „Oženio sam te da mi budeš prevodilac“ i nikada nije pitao treba li nešto našoj kćerci. Rekla sam mu da ću se razvesti, a on mi je predbacivao zbog operacije, nije želio ići u bračno savjetovalište i uporno je govorio: Ja sam muško, ima da me slušaš! I tokom brakorazvodne parnice je govorio da ja treba njemu da se izvinim”, priča Branka.
Branka se nakon razvoda sa kćerkom preselila u stan pokojne majke. Međutim, ni to nije rješenje jer je vlasnica stana njena sestra. Naime, Branka se o majci starala tokom duge bolesti, ali je stan pripao Brankinoj sestri jer nasljedno pravo u Bosni i Hercegovini često isključuje gluhe i nagluhe osobe.
Iako je u životu pretrpjela brojna psihološka maltretiranja, Branka je sretna jer živi sa svojom kćerkom, jer studira i jer želi jednoga dana promijeniti položaj gluhih, ali i svih drugih osoba sa invaliditetom u našoj zemlji, objavljeno je na 16dana.ba.
