Jurić: Gluha sam, ali nisam nesposobna

[caption id="attachment_40027" align="alignnone" width="750"]

 "Moj radni dan zna se – ustajanje, kafa, ispratim kćerku u školu, spremam se, idem u Udruženje Lotos. Inače sam volonterka, a u Udruženju trenutno planiramo da napravimo ambulantu samo za gluhe osobe, da sve bude na jednom mjestu, i da podučavamo jednu ili dvije medicinske sestre znakovnom jeziku i po mogućnosti da pored ambulante bude jedna prostorija u kojoj ćemo gluhu djecu učiti znakovnom jeziku. Također, želimo da zaposlimo jednu gluhu osobu za održavanje i čišćenje prostorija", priča Branka koja je zbog svog invaliditeta često bila žrtva diskriminacije i zlostavljanja. Ispričala nam je da u Zenici od 1992. godine nijedna gluha osoba ne radi, te da je i ona nakon 25 godina rada kao tehnička crtačica dobila otkaz kao tehnološki višak.

"Gluhe osobe su građani drugog reda, prepušteni smo sami sebi. Mnogi gluhi su nezaposleni, ne mogu da se zaposle, ne mogu da osnuju porodicu.  O diskriminaciji šute zbog stida, više vole da trpe radi mira u kući", govori Branka, navodeći za primjer vlastito iskustvo.

[caption id="attachment_40032" align="alignnone" width="750"]

Branka se nakon razvoda sa kćerkom preselila u stan pokojne majke. Međutim, ni to nije rješenje jer je vlasnica stana njena sestra. Naime, Branka se o majci starala tokom duge bolesti, ali je stan pripao Brankinoj sestri jer nasljedno pravo u Bosni i Hercegovini često isključuje gluhe i nagluhe osobe.

Iako je u životu pretrpjela brojna psihološka maltretiranja, Branka je sretna jer živi sa svojom kćerkom, jer studira i jer želi jednoga dana promijeniti položaj gluhih, ali i svih drugih osoba sa invaliditetom u našoj zemlji, objavljeno je na 16dana.ba.