Jedna od najprometnijih sarajevskih pijaca Markale, iako je smještena u centru grada, poluprazna je tokom zimskih mjeseci, no trgovci se ipak odlučuju da svoju robu izlože na tezgama.
Ističu kako su nezadovoljni prodajom te kako građani uveliko zaobilaze pijačne tezge i namirnice uglavnom kupuju u tržnim centrima. Građani, sa druge strane, smatraju kako su cijene voća i povrća na pijaci visoke te zato rijetko kupuju.
Ono što građani imaju priliku kupiti na pijaci je većinom voće karakteristično za zimski period. Trgovci ističu kako je prodaja loša tokom zime jer se većina namirnica mora dobro čuvati zbog hladnoće i mraza te se često dio mora i baciti.
Almedin Dželilhodžić, kaže kako svaki dan, uprkos zimi, otvara svoju tezgu. Na njoj je uglavnom voće i, kako kaže, većinom je iz uvoza.
“Samo voće prodajem, pošto je zimski period, kada je proljeće tada ima i povrća. Sada brzo ledi roba, radi toga izbjegavam. Slabo ima domaćeg, ponekad ima domaćih jabuka, a ostalo je sve uvoz“, kaže Almedin.
Kada je riječ o cijenama, ističe kako one variraju u zavisnosti od kvalitete do vrste robe. Jabuke se kreću od jedne konvertibilne marke pa do dvije i pol.
“Jabuke idu, od marke do dvije, zavisi koja vrsta. Sve pomalo, malo mandarina, malo klementina, zimsko voće.”
Naglašava kako je najteže biti trgovac zimi, prodaja je slaba, a roba traži poseban tretman.
“Prodaja slabo ide, nekad bude, slabije sada, u zimskom periodu uvijek je slaba. Za pijacu je najbolji maj, juni i juli kada ima jagode i trešnje, a ovo je sada preživljavanje. Slabo“, kaže Almedin dodajući kako su njegove mušterije većinom penzioneri koji se u velikom broju mogu zateći na pijaci u svako doba dana.
“Na pijaci kupuju većinom penzioneri, dok ovi mlađi idu u tržne centre. Pola kilo, kilo, desi se i dvije tri jabuke da traže“, kaže Almedin.
Njegov kolega Midhat Ganija ističe kako su tezge na pijaci siromašnije, jer je roba itekako osjetljiva na hladnoću.
“Nešto što slabije mrzne, jer ovo ostalo mora sve biti umotano, mrkva, peršun, celer, špinat, ono što je osjetljivo a skupo i mora biti umotano u najlon, ako ga nisi dobro pripremio, za pola sata kao da ga nema. Banana se ne smije vaditi, jer za deset minuta joj kora pocrni neće je niko kupiti“, kaže Midhat.
Prvo cijena, pa onda kvalitet
Mušterije, ističe on, više su zainteresovane za cijenu nego za kvalitet izložene robe.
“Mandarine koštaju dvije i pol KM, jabuke dvije, limun tri, kivi četiri ako je dobar, a ako je loš može se naći i za dvije KM“, kaže.
Ekonomska situacija u cijeloj zemlji je, kako kaže Midhat, izuzetno loša. Oni sa “dubljim džepom” kupuju uglavnom u tržnim centrima i prodavnicama te tako zaobilaze pijačne tezge.
Pored toga što je prodaja posljednjih godina sve slabija, kako kaže, dodatni problem predstavlja što je teško ostvariti značanju finansijsku dobit od prodaje.
Neke tezge na Markalama su prazne, dok trgovci druge ukrašavaju strpljivo slažući voće, uglavnom mandarine, klementine, narandže, jabuke, kivi, banane. Ove namirnice bogate su vitaminima i kao takve su primamljive kupcima posebno tokom hladnih zimskih dana.
Sarajka Šaćira skoro svaki dan prođe pijacom, ali dodaje kako rijetko kupuje, jer je penzionerka.
“Dolazim skoro svaki dan. Kupujem malo zeleni, znate kako je, penzija je mala, svaki dan ti nešto pomalo treba. Boga mi, jeste skupo, za mene jeste, ali možda nije za svakoga“, kaže.
Osvježenje u hladnim danima u vidu soka od nara
Na Markalama se u ovo doba godine nudi i svježe cijeđeni sok od nara koji se prodaje u flašama, ali i na čašu. Mnogima, posebno turistima koji posjećuju Sarajevo, sok od nara dobro dođe kao osvježenje.
Neki prodavači nude i proizvode napravljene od vune – čarape, rukavice, šalove, džempere…
Ramiza Čelik ručno pletene stvari svih boja na Markalama prodaje skoro 19 godina. Dodaje kako plete od svoje sedme godine te kako joj prodaja vunenih prozivoda pomaže da preživi.
“Imam čarape, pape, cekere, svašta, sve sama pletem“, kaže i dodaje kako građani uglavnom najviše traže vunene čarape za koje su Ramizi potrebne dvije večeri da isplete par.
“Traže, ali skupo im šest, sedam ili osam KM, za višu cijenu ne prodajem. Traže da snizim, traže za pet maraka. Nemaju ljudi novca. Kupuje samo ko ima novca, ko nema ne kupuje”, kaže Ramiza dodajući kako je ipak zadovoljna prodajom.
