Stjepan Kljuić, prvi predsjednik Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine i nekadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, reagovao je na izdavanje spomenara povodom 25. godišnjice OK BiH.

Njegovo reagovanje prenosimo u cijelosti.

Ovih dana, gotovo nečujno, pojavila se jedna luksuzno opremljena knjiga pod naslovom Olimpijski spomenar. Izdavač je OK BiH, a autor Branko Tomić. Povod je navodno 25. obljetnica Olimpijskog komiteta BiH.

Olimpijski komitet Republike BiH utemeljen je 4. lipnja 1992. godine, ali o tome ima samo šturi podatak da sam ja bio predsjednik, dok ime dopredsjednika Uglješe Uzelca nije čak ni zabilježeno, kao i ostalih članova, a to su bili pored Izudina Filipovića, Mirsad Fazlagić, Mirza Delibašić, Ahmed Karabegović, Ante Raos, Katica Šporer, Mehmed Sokolović, Dragan Nožica, Čedo Gojković, Mlađen Talić, Miroslav Šipek, te Muhamed Mujić kao predsjednik Nadzornog odbora.

Zabilježeno je da je naša zemlja sudjelovala na OI u Barceloni, ali ne i način na koji je to ostvareno. Naime, iako je SSSR razoren još 1989. godine u Barceloni su nastupili kao United team (Rusija, Bjelorusija, Ukrajina, Kazahstan…) i to pod zastavom UN. Nama je bilo ponuđeno da zajedno sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom nastupimo kao Free team, ali sam ja to energično odbio. Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora) potom je bio zabranjen nastup u momčadskim sportovima, a pojedinci su mogli sudjelovati bez državnih oznaka. Time je MOK uvažio Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN, koja je označila Jugoslaviju kao agresora na BiH.

Nastup naših sportaša u Barceloni bio je najvažniji čin naše zemlje nakon prijema u UN. BiH je tada imala nepodijeljene simpatije svjetske javnosti, a posebnu pomoć nam je pružio legendarni gradonačelnik Barcelone Pasqual Margall, koji je primio i znatan broj izbjeglica iz Bosne i uspostavio trajnu pomoć Sarajevu, koja se očituje i danas.

Vrhunac drskosti autora i naručioca Spomenara je izostavljanje posjete Juana Antonija Samarancha i visoke delegacije MOK-a opkoljenom Sarajevu.

Ta posjeta je brižno pripremana u bolničkoj sobi Branka Mikulića u bolnici u Lausanneu, u koju ga je smjestio upravo Samaranch. Kada sam posjetio bolesnog Mikulića kazao mi je da se Samaranch stidi što ranije nije otišao u grad koji toliko voli, a koji je pod neprijateljskom opsadom. Osobno sam uvjerio predsjednika MOK-a da će ga Sarajevo sa zahvalnošću i ljubavi primiti kad god bude došao.

Kada smo napuštali Lillehammer i preko Osla, Zuricha i Splita u jutarnjim satima 16. veljače 1994. godine stigli u Sarajevo bila je to svjetska senzacija. U Delegaciji pored predsjednika Samarancha, bio je i njegov nasljednik Jacques Rogge, Mario Vasques Rana, Francois Cerras i Fekrou Kidane, a mene su označili kao vođu puta. Takav primjer nije zabilježen u historiji OI, da tokom natjecanja, vrh MOK-a napusti Igre. Treba naglasiti da je NATO poslao ultimatum Beogradu da tog dana potpuno obustave vojne akcije prema Sarajevu.

Nakon prijema u Predsjedništvu RBiH uputili smo se u obilazak spaljene Zetre. Prvi put iznosim da sam tada vidio suzu u Samaranchovim očima.

“Mi ćemo sve ovo obnoviti”, kazao je predsjednik MOK-a. U Spomenaru nema ni pomena tko je na barbarski način uništio olimpijsku dvoranu.

Tijekom trodnevnog putovanja stalno smo razgovarali na koji način MOK može doprinijeti obnovi sportskog života u BiH. Ja sam im iznio naš program: obnova i izgradnja sportskih objekata, edukacija stručnog kadra i pokretanje pionirskih i omladinskih škola. To je program na osnovi kojeg je Slovenija danas sportska velesila.

MOK je održao svoje obećanje. Nakon OI u Atlanti čak 17 olimpijskih pobjednika nastupilo je u Sarajevu na Mitingu solidarity. Počastvovani smo nogometnom utakmicom sa Italijom na Koševu u kojoj je BiH načinila pothvat pobjedom od 2:1. Najzad, posljednji veliki dar MOK-a bila je Gala klizačka revija 2004. godine u znak obilježavanja 30. obljetnice ZOI. Tada su iz Budimpešte došli u Zetru najbolji svjetski umjetnički klizači, a prenos sa te veličanstvene priredbe preuzelo je više od stotinu zemalja.

MOK je obnovio Zetru, stadion Koševo, Atletski poligon. Pored izostavljenog Uglješe Uzelca nema ni pomena o Pavlu Lukaču koji je imao neprocjenjivu ulogu na međunarodnoj afirmaciji 14. ZOI, jer političko rukovodstvo nije poznavalo strane jezike. O heroju Vinku Šamarliću, koji je braneći domovinu poginuo i nije stigao na OI u Barcelonu nema zapisa. Ipak, najveća sramota je izostavljanje imena i uloge koju je imao Artur Takač. Središnja figura u organizaciji 14. ZOI, inicijator atletskog mitinga nakon Atlante, glavni obnovitelj stadiona Koševo i Atletskog poligona. U historijskim informacijama su korišteni samo beogradski izvori pa ima netočnih podataka. Potpuno je izostavljeno istraživanje prof. Smaila Tihića (M. Tepavica, M. Neralić…) o čemu sam ja pisao još 1976. godine.

Neupućeni bi mogli postaviti pitanje: kako je moguće da se najslavnije razdoblje našeg OK i najzaslužniji pojedinci tako ponize?

Obrazloženje je veoma jednostavno. Izet Rađo je u to doba bio instruktor niških specijalaca i u Sarajevo se dovukao 1999. godine, a Marjan Kvesić se bavio proizvodnjom vina. Znatno složeniji je put Siniše Kisića u okupiranom Brčkom, koje je jedno od najvećih stratišta tijekom agresije. Najzad, autor knjige je sa svojim partijskim drugovima (Dževadom Tašićem, izvršnim sekretarom CK SK BiH i Esom Aganovićem, bivšim šefom MUP-a u Sarajevu) otišao u Švedsku.

Da je kojim slučajem ova knjiga privatno izdanje i osobni odnos autora prema događajima, svaki prigovor bi bio izlišan. Međutim, ovo je zvanično izdanje i to u povodu 25. obljetnice osnivanja OK BiH. Ono što posebno vrijeđa jeste da se u cijeloj knjizi BiH tretira uglavnom kao PROSTOR, a ne kao NEZAVISNA DRŽAVA.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.