Presudu Ratku Mladiću s posebnom pažnjom pratili su Srebreničani, a među njima je i Dževa Avdić, koja je 1995. godine imala samo devet godina i preživjela je žrtva genocida u Srebrenici.
U Novom danu – kazala je kako je čekala i dočekala presudu bivšem generalu Vojske Republike Srpske, Ratku Mladiću koji je prvostepeno osuđen na doživotni zatvor.
“Možda bi mi bilo lakše kada bih vam mogla opisati. Bilo je skoro kao 1995. Bilo je kao kada su uhapsili ratnog zločinca Ratka Mladića. Mislila sam da će jučer biti manje bolno, bilo je više bolno. S godinama ta rana je sve veća. To donose godine i godine sazrijevanja, sjećanja, shvatanja…”, kazala je Dževa Avdić za N1.
Kroz knjigu “Moj osmijeh je moja osveta” je opisala kako je izgledalo odrastanje nakon genocida u Srebrenici. U razgovoru sa Minelom Jašar Opardija u Novom danu je kazala da je svoj život prelistala u jednom danu tokom izricanja presude Mladiću.
“Bila sam na poslu, izdržati sve to, ali konstantno su mi se smjenjivale slike života. Dževa Avdić je trebala biti ubijena u Potičarima, a jučer su sve minute bile uprte u čovjeka koji je to trebao učiniti”, izjavila je.
Za presudu je kazala da je onakva kakva se najmanje očekivalo da bude.
“Emocije me nisu popustile, važno je da moje dijete uči da je jedan general – ratni zločinac počinio genocid”, izjavila je dodavši da za žrtve – satisfakcije nema.
“Ne postoji satisfakcija za žrtvu. Postoji historijska, pravna činjenica, važno je da postoji, da buduće generacije uče o tome. To je istina koja je zapisana, negdje je stavljen pečat. Ja se bojim ideologije koja je stvorila Ratka Mladića, bojim se ideologije koja ga smatra herojem”, kazala je.
“Biti Srebreničanin, to je cijeli život i obilježje, ogromno breme. Ja sam ga uprtila, svjesna sam koliko to traži – koliko poniženja nosi, suza, da pokažete ko ste i šta ste”.
Odrastanje nakon genocida
“Bolno je. Kada bi imala priliku da se vratim u svoje petnaeste, dvadesete godine – to nikada ne bih poželjela. To je bio teret, pritisak. Dževa Avdić je trebala dokazati ko je, a svi u gledali odakle je”, izjavila je u gostovanju u Novom danu.
Knjiga koju je napisala nastala je iz bola, traume koja je nošena 20 godina, navela je.
“Osjetila sam potrebu da govorim i da budem motiv drugima da govore. Duša je velika samo onoliko koliko bola u nju može stati”, kazala je dodavši da je sigurna da dolaze generacije koje će se nešto pitati.
Smatra da dolaze generacije koje će se nešto pitati, a istina mora biti nešto što mora da pobijedi uz konstataciju: “Dobro mora da pobijedi, jer dobro pobjeđuje zlo”.
