Trogodišnji dječak Kan iz Sarajeva po mnogo čemu se izdvaja od druge djece, a najviše po svojoj umiljatosti i prije svega, talentovanosti. Njegova mama Melina Muhić u razgovoru za Anadoliju naglašava kako je od rođenja, kao krupna beba od preko pet kilograma, Kan bio jedinstven.
Jedinstven je i svijet koji promatra svojim dječijim očima u svijetu autizma.
Vezane vijesti
Prisjećajući se Kanovog rođenja 30. augusta 2012. godine, njegova mama napominje kako je kao prvo dijete u porodici dočekan sa velikim oduševljenjem koje traje i danas budući da on kao autistično dijete iznova iznenađuje svojim vještinama. Kan je poput svakog djeteta izgovarao pojedine riječi koje su imali značenje, a ta praksa je, kako tvrdi njegova majka, prestala kada je primio vakcinu.
Autizam nije bolest
“Mi smo nešto više od godinu dana kada je Kan primio vakcinu, primijetili da on rapidno zaostaje u razvoju u odnosu na svoje vršnjake”, naglašava Kanova mama dodajući kako je njen sin u tom periodu počeo koristiti riječi koje nisu bile razumljive.
Iako nikada nije dobila potvrđenu dijagnozu za autizam, Melina dodaje kako se nakon procesa kroz koji svaki roditelj sa posebnim djetetom mora proći, odlučila izboriti.
Prvenstveno je, kako kaže, odlučila suočiti se sa činjenicom kako autizam nije bolest već poremećaj koji može trajati i tokom cijelog života.
“Imate određene faze u prihvatanju, odbijanje je faza jer svi želimo da imamo dijete bez mana, dijete koje će biti savršen fudbaler ili muzičar. Imate fazu tugovanja i na kraju faza prihvatanja svega toga i to je prema mom mišljenju, faza naprijed”, zaključuje Melina ističući kako isprva nije bilo lako prihvatiti da se porodica susreće sa jednim članom kojem je potreban poseban tretman i dodaje:
“To su neki prvi znaci, ovo govorim zbog roditelja koji su u nedoumici. Postoje slučajevi kada roditelji negiraju problem što je sasvim normalno. Ali apelujem na njih da se što prije hvate ukoštac sa problemom”, napominje Muhić.
Situacija u kojoj je Kanu bio ugrožen život, kako kaže njegova majka, bio je presudan u odluci da Kan započne edukaciju sa ljudima koji su obučeni za rad sa djecom sa poremećajem u razvoju.
“Kan je bio nesvjestan opasnosti, otrgnuo mi se iz naručja i krenuo je pod automobil. Ja sam ga dozivala, ali on nije reagovao i to je bio jako stresan trenutak, tj, moj okidač da Kana uključim u program”, kazala je Melina.
Stalna briga i pažnja
Iako je autistično dijete, Kan sada sa svoje nepune tri godine dane ispunjava svakodnevnim trudom i napornim radim, ide u dva vrtića, redovni i specijalizovani gdje se vaspitači skoro tri sata dnevno posvećuju njegovoj edukaciji i razvoju.
“Dijagnoza meni kao roditelju apsolutno ne treba. Mnogo sam sretnija kada sam odlučila da bude tako. Apsolutna dijagnoza može pomoći u finansijskom smislu, ali za pomoć vašem djetetu, dijagnoza nije bitna. Ali je jako bitno da se dijete što prije uključi u specijalni program”, ističe Melina dodajući kako joj je u svemu najprije pomoglo Udruženje “Edus” koje se bavi unaprjeđenjem obrazovanja i podrške djeci sa i bez poteškoća u razvoju.
Život sa autističnim djetetom, kako kaže Kanova mama, ponekad zna biti težak jer dijete nije svjesno sebe kao ni okoline i opasnosti kojima može biti izložen. Stoga, kako kaže, pored mnogo ljubavi, autistična djeca zahtjevaju stalnu pažnju i brigu. Roditelji su, ističe, često skloni odbijanju istine da njihovo dijete nije poput ostale djece. Upravo u tome, dodaje Melina jeste i neka vrsta sreće, dijete je posebno i takvog ga treba prihvatiti i raditi na putu da bude još bolje nego što jeste.
“O autizmu se malo zna. Postoje ljudi koji imaju autističnu djecu, a ne primjećuju taj poremećaj. Apelujem na ljude da se ne stide poremećaja svog djeteta”, govori Muhić.
Budući da autizam predstavlja složen poremećaj, njegove glavne karakteristike su slaba socijalna interakcija kao i ograničeni obrasci ponašanja. Melina dodaje kako je u Kanovom ponašanju primijetan napredak stoga se on ponekad neometano zabavlja u druženju sa drugom djecom.
Drugačiji pristup
“Ja slobodno mogu reći da je Kan savršen, dobro dijete i sretno dijete kao i svako drugo iako, nažalost, on meni ne može reći da je sretan, ali nadam se da jeste jer se on tako izražava”, rekla je Muhić.
Kako bi se dijete sa autizmom što prije socijalizovalo, najbitnija je rana intervencija i uključivanje djeteta u proces edukacije, napominje Melina. Budući da autizam, iako dosta istražen, još uvijek nedovoljno objašnjen u brojnim segmetima, nije izlječiv, ipak se može raditi na napretku koje roditelj primijeti.
Pored edukativnog rada, djeca sa autizmom, traže mnogo pažnje, ljubavi, a posebno strpljenja.
“To su djeca koja samo trebaju drugačiji pristup”, dodaje Kanova mama.
Kan pet dana u sedmici tri sata sa posebnim predavačima radi na poboljšanju motoričkih i drugih sposobnosti koje im omogućavaju da se brže socijalizuju. Edukatori udruženja “Edus”, od kojih je svaki posvećen samo jednom djetetu, prate proces napretka djeteta preko iscrtavanja tabela i grafikona.
Budući da dijete sa autizmom najčešće svoje ponašanje ispoljava na specifičan način i drugačije od druge djece, roditelju je, kako ističe Melina potrebno strpljenje i neprekidan rad kako bi ono bilo što bolje shvaćeno. Postoje trenuci kada i Kan, dodaje, na specifičan način izražava svoje nezadovoljstvo.
“Pošto ne govori, to je uvijek na neki način neprimjereno reagovanje. Tu je osuđivanje od okoline, jer Kan možda nekad vikne tonalitetom koji nije prihvatljiv ili vrisne. Ima i mlataranja rukicama, neka djeca legnu na pod, to je samo njihov način na vam pokažu da im niste ispunili njihovu želju, da im nešto treba”, pojašnjava Melina svakodnevni život s Kanom.
Ono što je kao roditelju najteža okolnost, prema riječima Kanove mame, jeste spoznati šta djetetu treba, da li mu je potrebna hrana ili ga boli određeni dio tijela. Upravo zbog svog ponašanja, svako autistično dijete je specifično za sebe i skoro nijedno nema isto ponašanje.
Prihvatanje je izbor, autizam ne
Kan, ističe Melina, itekako napreduje u motoričkim sposobnostima stoga je njegova omiljena igračka ona koja je namijenjena za djecu uzrasta od četiri godine što ga svrstava u naprednije dijete od njegovih vršnjaka. I pored toga što Kan ima svoj jedinstven način igranja, druženja i pokazivanja emocija, Melina dodaje kako su sa njim česte simpatične i smiješne situacije u kojima on na jedinstven način šarmira ljude u okolini.
“Mi smo nedavno otišli na planinu na izlet i onda smo naručili hranu. Kan je na drugom stolu primijetio neku hranu kod dvije gospođe koje su jele nešto što se njemu svidjelo. On je otišao do stola, uzeo šta mu se svidjelo, pojeo i sjeo sa njima i tako s njima proveo par sati”, prisjeća se kroz smijeh dodajući kako Kan uvijek pronađe svoje mjesto u društvu, ali onda kada su i drugi spremni da prihvate njega.
Kao roditelju, a prvenstveno kao majci, dodaje Melina, najteže joj pada osuda okoline i komentari i mišljenja kako je njeno dijete “neodgojeno” jer se ne ponaša “u skladu sa propisima”.
Zanemarujući slične komentare, dodaje, posvećena je radu sa djetetom kako bi se, koliko je to moguće, zajedno izborili sa autizmom.
Autizam koji se ne može izliječiti, može se potisnuti kako bi dijete kasnije moglo pohađati i redovnu školu. Govoreći o tome, Melina dodaje kako nerijetko autistična djeca posjeduju mnoge talente posebnu u domenu umjetnosti i muzike.
“Autizam nije izbor, ali prihvatanje jeste” je njen životni moto pomoću kojeg ide naprijed, a Kan uz podršku roditelja i vaspitača, kako kaže, uvijek iznova pokaže puno više od onoga što se od njega očekuje.
“Nadam se svakom novom danu sa njim da bude što bolji i da napredujemo zajedno, sigurna sam da će to biti uskoro”, zaključuje Melina.
