Ranko, Dragan, Mladen, Milan, Miralem, Ramiz, Osman, Nihad... Nisu to samo imena. To su ljudi koji svakodnevno riskiraju svoje živote kako bi spasili život neke druge osobe. Svoje domove napuštaju u ranim jutarnjim satima i upućuju se prema odredištu - mogućem ili već otkrivenom minskom polju.
Smijeh i vesele momke ekipa Anadolije je zatekla u selima Kostrača i Solakovići na području općine Ilijaš. Šalom pokušavaju odagnati strah, koji, kako kažu, svakako postoji. Svjesni su opasnosti, svjesni su rizika koji je svakodnevno oko njih, ali ipak rade. Nemaju izbora. Ulaze na trakama ograđeni teren i pretražuju ga.
Nema nazad
Trenutno rade tehničko izviđanje, a tokom ranijih pretraživanja, na terenu u blizini su pronašli 6 PMR 2A mina. Mine su pronađene u neposrednoj blizini kuća.
Vođa operacija na terenu firme “Stop Mines” Aleksandar Kusmuk se deminiranjem bavi od 2005. godine. Prošao je sve faze, od deminera, vođe tima, operatera na mašini…
Na terenu djeluju tri tima po osam ljudi, kao i mašinski tim i tim u kojem na pretraživanju terena rade i psi.
Kusmuk kaže da ne zna zašto je donio odluku da se bavi ovim opasnim zanimanjem.
“Našao sam se u tom poslu i sada nema nazad. Igrom slučaja poznavao sam ljude koji rade i počeo sam raditi. Mora se raditi, a svaki posao kao posao je isti“, ispričao je Kusmuk za Anadoliju.
Ipak, priznaje, da je posao deminera malo drugačiji od ostalih zanimanja i da deminer mora da “čuva svoju glavu”.
“Ja sam sada na funkciji da moraš da čuvaš i njihovu glavu, da ih opominjem, da pazim kad je ko neraspoložen, ima problema kod kuće…Posao je kao posao, raditi se mora“, poručio je Kusmuk.
Demineri tvrde da nemaju prava
Od prestanka rata desilo se više od 1.670 eksplozija zaostalih mina. Poginule su 603 osobe, a među njima i više od 240 djece. U pokušaju da teren očiste od mina život je izgubilo više od 40 deminera, a više od 30 ih je teško ozlijeđeno.
Aleksandar je podsjetio da je prije četiri godine smrtno stradao jedan deminer “Stop Minesa”, ali ne od mine nego se pokliznuo i pao niz liticu tokom deminiranja terena.
“Nesretnim slučajem je smrtno stradao, ali ne od dejstva mine. To je jedini slučaj u ‘Stop Minesu’ od 2005. godine, a 2000. je bila jedna amputacija u Trebinju“, ispričao je Kusmuk.
Ipak, kako kaže, da je svjestan opasnosti kojoj se svakodnevno izlaže ne bi radio ovaj posao.
“Najveći problem je kada počneš da razmišljaš šta radiš. Onda ti dolazi da napustiš posao, ali moraš da radiš”, pričao je Kusmuk. Prosjek godina deminera na terenu se kreće različito od ekipe do ekipe. U jednom timu je prosjek 25 godina dok je u drugom 45.
“Posao molera je bolje plaćeniji od našeg posla. To je najjednostavniji odgovor. Toliko se cijenimo da nigdje nismo priznati. Nemamo nikakva prava“, poručio je Aleksandar.
Svi se dive i čude
Miroslav Brekalo je deminer već deset godina. Odmah nakon završetka srednje škole, kao mladić od 18 godina počeo je čistiti BiH od mina.
“Kada sam završio školu i vidio da nema posla, dobio sam ponudu od ove firme, završio sam kurs i počeo raditi. Većina nas ovdje je zbog finansija. U to vrijeme je bila dobra plata, a sada baš i nije kao tada“, ispričao je Miroslav.
Kako kaže, svjestan je opasnosti posla kojim se bavi.
Kroz smijeh kaže da se njegova porodica već navikla na to, ali kada nekome drugom priča da je deminer svi se dive i čude kako uspjeva u tome.
“Za nas je to posao kao posao. Uvijek smo na oprezu“, poručuje Miroslav.
Problem mina u BiH je još uvijek veliki jer se pretpostavlja da ima još oko 1.176 kilometara kvadratnih minski sumnjive površine ili 2,3 posto ukupne površine BiH gdje se nalazi više od 120.000 mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava.
