Gosti Novog dana bili su Izudin Alić, kojeg je Ratko Mladić pomilovao prije genocida u Srebrenici, te Amir Bukvić, režiser predstave "Djeca sa CNN-a".
Izudine, vjerujem da se još uvijek dobro sjećate ovih trenutaka koje smo maloprije vidjeli na snimci. Kako je to izgledalo iz vaše perspektive?
Sjećam se non stop tog dana kada se dogodio taj genocid. To je teško bilo. Živim teško.
Možete li nakon toga normalno živjeti i pronaći neko svoje mjesto u životu?
Taj dan je težak bio u Potočarima.
Je li i dalje taj dio života trajno zabilježen u vama, razgovarate li s prijateljima o tome?
Često razgovaramo o tome. O načinu na koji se sve to dogodilo.
Koliko je članova vaše obitelji stradalo tada stradalo?
Stradao mi je tetak, bratić, otac.. Velik dio obitelji.
Kako sada živite?
Vratio sam se u svoje rodno mjesto Srebrenicu. Bavim se stočarstvom. Mlađi brat je na fakultetu. Nije loše, na selu sam. Nekako se živi.
Gospodine Bukvić predstava ‘Djeca CNN-a’ izvedena je u Sarajevu 2006. zatim i u Zagrebu 2008. godine…
Ova predstava bila je okidač za pisanje o stvarnosti o kojoj je teško pisati. Kada se pojavila snimka ubijanja mladića u Srebrenici tada sam si rekao da bi nešto bi trebalo napraviti. Krenuo sam u pisanje drame. Bilo je teško, mislio sam odustati nekoliko puta. Pisati o nečem svježem je teško, a sve se počelo odmotavati kada sam pronašao humornu stranu priče.
Sve to počinje kao lagana komedija, a onda uvuče gledatelje. Susreće se dvoje mladih ljudi u Zagrebu – Dino iz Srebernice i Dora iz Vukovara. Dvije različite kulture i osobe, a onda se zezaju na mladenački način.
Kako se osjeća publika nakon suočavanja s tim dijelom historije?
Imamo iskustvo s gledaocima jer smo dvije godine išli s brodom po Jadranu i odigrali 40 predstava po otocima. Igramo i danas, a u publici su mladi koji se tada nisu ni rodili i ne znaju što se tada dogodilo. Posrećilo mi se da sam na taj način uspio napisati dramu. Mladi se poistovjete s likovima i njihovim proživljavanjima. Od nekakve lagane komedije do šoka. Kasnije imaju potrebu razgovarati o tome.
Izudine jeste li pogledali predstavu?
Jesam, ali ne uživo. Sviđa mi se.
Jeste li pratili suđenje Ratku Mladiću u Haagu? Kako ste doživjeli njegova opravdanja za zločin?
Pratio sam nekoliko puta, kako govori da nije počinio zločin, a zapravo jest.
U ovoj snimci se vidi kako Mladić govori ljudima da će sve biti uredu, a nakon toga je velik dio ljudi ubijen?
On je to govorio, ali je svejedno učinio taj zločin.
Kada gledate snimke vjerujete li da je danas razjašnjena sva prava istina?
Pa mislim da nisu svi odgovarali, ali bi trebali kako bi se osudili za zločine koje su počinili.
Gospodine Bukvić, kada je riječ o ovoj predstavi pokazuje li ona tu katarzu?
Da. Ta predstava nikoga ne štedi i govori o posljedicama zločina i društva u kojem živimo. Mi živimo u svijetu, a ne znamo što ljudi u sebi nose. Indiferentni smo na takve stvari. Indiferentni su čak i oni koji su to proživjeli. U težnji da normalno živimo zaboravljamo strašne stvari. Krenuo sam točno od toga kako je Mladić tog dječaka pomilovao. Lik Dino i govori o tome. Dio njega je dio Izudina, a u cijelom tom liku je nekoliko Izudina. Nije u pitanju nacionalnost, već je razlika u onom što proživljavaju.
