Međunarodni dan bijelih traka danas je obilježen u Prijedoru, gdje su građani, sa bijelim trakama na rukama, nakon šetnje glavnom gradskom ulicom na trgu u centru grada, ostavili 102 bijele ruže sa imenima djece ubijene u ovom gradu 1992. godine.
“Nosimo bijele trake danas, kako sutra u ovom gradu niko ne bi morao da nosi. Naša poruka je jednostavna, budimo ljudi. Tu poruku šaljemo gradskim vlastima ovdje u Prijedoru. Oni koju sjede u prijedorskoj skupštini na velikom su ispitu ljudskosti. Pred njima stoje roditelji ubijene djece i zahtijevaju da se izgradi spomenik u centru grada za ubijenu djecu. Ne spomenik mržnje nego spomenik sjećanja i spomenik opomene da više nikad u ovom gradu niko ne ubija bespomoćnu djecu i nedužne ljude”, rekli su iz Inicijative “Jer me se tiče”.
Hana Obradović, iz ove Inicijative objasnila je da je 31. maj 1992. godine obilježen kao crn dan u istoriji grada Prijedora, kada je donesena odluka da se svi nesrbi moraju označiti bijelim trakama i staviti na svoje prozore bijele plahte.
“Mi smo danas ovdje kako bi smo podržali inicijativu roditelja ubijene djece, zahtjev koji je predat lani pred prijedorske vlasti, kako bi dali dozvolu da se izgradi memorijal za ubijenu djecu Prijedora”, rekla je ona i dodala da od prošle godine nema nikakvog odgovora od lokalnih vlasti.
Na centralnom trgu pročitana su imena ubijene djece, građani i aktivnisti nevladinih organizacija nosili su transparente, a izveden je i performans u kojem su aktivisti i djeca slagali kockice sa imenima djece ubijene u Prijedoru.
Podršku roditeljima u njihovom zahtjevu da se izgradi spomenik ubijenoj djecu danas je svojim prisustvom dala i Razija Čamić, iz Prijedora, koja je živjela do 1995. godine u ovom gradu. Prema njenim riječima, te godine je njih osmoro pokupila policija i morali su izaći iz grada. Otišla je u Zenicu, gdje je bila deset mjeseci a nakon toga bila je u Sanskom Mostu.
“Sa UNHCR-om tražila sam svoju imovinu. Dobila sam je nazad i srećna sam. Živim i dalje, lijepo mi je. Mirna sam što je najbitnije, živim u gradu”, kaže Razija Čamić.
Kaže da u ratu, na sreću nije nikog izgubila. Bilo joj je teško, ali vjeruje da se zo ne može ni porediti s oniim što su preživjele porodice koje su ostale bez svojih članova.
Edin Ramulić, aktivista Udruženja Prijedorčanki “Izvor”, kaže da je prema evidenciji ovog Udruženja, tokom rata ubijeno i nestalo 3.176 Prijedorčana, uglavnom civila, u najvećem broju Bošnjaka, ali i Hrvata, Roma, Albanca i Srba. Prema njegovim riječima među žrtvama je 258 žena i 102 djece. Trećina žrtava je ubijena u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje
“Glavni period kada su u Prijedoru ljudi bili izloženi progonu, ubijanju, silovanjima je od 23. maja do 21. avgusta 1992. godine kada je na planini Vlašić pogubljeno oko 200 zatočenika iz logora Trnopolje. U ta tri mjeseca je ubijeno oko 3.000 ljudi i došli smo do podataka da su u prosjeku svaki dan ubijena 32 muškarca, tri žene i po jedno dijete”, kaže Ramulić.
Prema njegovim riječima 807 žrtava još nije identifikovano, a tijela nekih od njih vjerovatno se nalaze u identifikacionom centru Šejkovača u Sanskom Mostu. Ramulić navodi da je Prijedor vjerovatno grad sa najviše dokazanih ratnih zločinaca po glavi stanovnika, s obzirom da je 38 osoba pravosnažno osuđeno za ratne zločine, četiri osobe čekaju pravosnažnu presudu, a 19 je još u postupku prvostepenog dokazivanja.
