Već pet dana razmišljam da li bih trebao išta reći o malom Mahiru i njegovom slučaju, budući da sam bivši učenik škole koja se nalazi u okviru iste institucije ("Bosna Sema") kao i Mahirova Internacionalna škola Sarajevo.
Piše: Aleksandar Saša Brezar
Već pet dana razmišljam da li bih trebao išta reći o malom Mahiru i njegovom slučaju, budući da sam bivši učenik škole koja se nalazi u okviru iste institucije (“Bosna Sema”) kao i Mahirova Internacionalna škola Sarajevo. Međutim, potaknut današnjim Lovrenovićevim intervjuom za Source, odlučio sam da kažem nešto o svom iskustvu, makar na Facebooku, pritom uzevši u obzir da je moja moralna obaveza preča od bilo kakve pogrešne interpretacije moje motivacije u ovom slučaju. Jednostavno, moram pričati o ovome, radi razjašnjenja nekih nepoznanica, radi onih koji bi se mogli naći u sličnoj situaciji – ali prije svega, radi budućih generacija, jer ne želim da me jednog dana neko od njih pita zašto nisam ništa rekao kada sam imao priliku.
VEZANE VIJESTI
Tadašnji Tursko-Bosanski Sarajevo koledž, današnji Sarajevo Koledž, pohađao sam od 1999. do 2003. (sa izuzetkom školske 2001./'02. kada sam godinu dana proveo u Albuquerque Academy u Americi, kao učenik na razmjeni). Maltretiranje je počelo od početka, razlozi, koliko god idiotski izgledali, očiti, a motivisani isključivo interpretacijom mog “etničkog porijekla”. Kada bih sastavljao spisak samo verbalnih uvreda na moj račun, pisao bih do sutra. Prijećeno mi je nožem na času, zapljuvavani su mi lični predmeti, jednom sam udaren ljestvama za dupli krevet dok sam bio u neslavnom internatu te škole. Najindikativnije, ipak, bilo je igranje igre zvane “traženje ratnog zločinca” – jedan vid žmire gdje sam ja bio gonjena životinja… A jednom su moji “drugari” odlučili da me “osunete”, što ipak nije prešlo apsolutnu granicu ljudskog kao u Mahirovom slučaju (o čemu ću malo kasnije). I nikada niko nije odgovarao, niti dobio smanjeno vladanje, za bilo šta od ovoga. Par opomena, par razgovora sa roditeljima je bilo sve što je škola ikada poduzela.
Maltretiranje je dolazilo i do nastavnika (mada su to već izolirani slučajevi, i nastavni kadar je bio većinom pristojan). Primjera radi, nastavnica bosanskog me je jednom prozvala da bi mi rekla kako je čitala istraživanje po kojem se ljudima koji jedu svinjetinu inteligencija postepeno smanjuje. Da je dalje podgrijala maltretiranje za koje je znala da se dešava, očito jeste. Iz kojih razloga, ne znam. Možda joj je bilo smiješno. Meni nije.
Problem, je, međutim, u samom obrazovnom modelu i sistemu ove i sličnih škola: prvi dio problema je taj da su učenici fizički odvojeni od suprotnog spola – a sasvim je jasno da je strpati dvjesto seksualno frustriranih tinejdžera u isti prostor bez komunikacije sa suprotnim spolom užasno loša ideja. Drugi problem je kulturološke prirode, gdje je osoblje koje je došlo iz turskog obrazovnog sistema bilo nepripremljeno na naše društvo i naše običaje. Primjera radi, kada je moja mama otišla na sastanak radi gorenavedenog prijećenja nožem, direktor škole je plakao… Ali nije ništa uradio. Treći razlog je nedostatak sadržaja: djeca koja su u internatu, pogotovo iz udaljenijih krajeva, osuđena su da skoro čitavo polugodište provedu u školi, u kojem im se od sadržaja nudi relativno mali broj stvari: igranje stonog tenisa, CounterStrikea u kompjuterskoj sobi, i grand prix: naručivanje pizze subotom. Postoje i neki klubovi i sekcije, ali ako je to na nivou na kojem je bilo tad kada sam ja pohađao ovu školu, to je slabog uticaja na učenike. Neintegrisani, bez posebne pedagoške pažnje i bez roditeljskog nadzora, očito je da su učenici u izuzetno frustrirajućoj situaciji. Četvrti i glavni problem je problem činjenice da je “Bosna Sema” biznis, gdje novac često zna biti prioritet u odnosu na druge stvari. I tu imam par primjera, ali ne bih odvlačio pažnju od prave priče – vršnjačkog maltretiranja – tako da bih o tome neki drugi put. Samo ću reći da bi u mom slučaju, isključivanje 5-6 učenika iz škole značilo gubitak 5-6 školarina, dok sam ja kao pojedinac mnogo manji gubitak, i da je kapitalističkom logikom očito zašto nikada nisu ništa poduzeli u mom slučaju.
Ništa od ovoga nije izgovor, ali mislim da je dobar uvid u mentalitet škole, koja se sada, baš kao i tada, nalazi u situaciji da mora da odabere između profita i ispravnih odluka, i gdje je očito da su ponovo odlučili da zaštite vlastite interese. Pritom, bitno je reći da smatram da činjenica da je škola iz Turske nema nikakve veze sa njihovim odnosom prema Mahirovoj priči, jer bi se isto ovo desilo da su vlasnici Amerikanci, Francuzi, Kinezi…
Na kraju bi bilo dobro reći nešto i o načinu na koji se izlazi na kraj sa maltretiranjem: glupi savjeti tipa “razbij mu nos pa će prestati” ne pomažu, pogotovo ako se suočavate sa većim brojem pojedinaca. Prva i jedina stvar koja je meni pomogla je da sam imao sreće i odmah shvatio da nisam kriv za ono što mi se dešava – što zvuči potpuno logično kada ste odrasla osoba, ali kada vam je 14-15 godina, i tek se razvijate kao ličnost, uz svu osjetljivost tih godina, jednostavno nije nešto što ćete tek tako zaključiti… Prošao sam fazu krivljenja sebe, svog izgleda, svog imena, svog karaktera, i imao sam nevjerovatnu sreću da sam je prošao brzo, prije nego što je ostavila trajne posljedice. Druga stvar je da pričate o onome što vam se dešava i tražite podršku. Ja sam je imao. Ali sam prvo morao prebroditi užasan osjećaj straha i stida radi onoga što mi se dešavalo – što je rjeđi slučaj sa povučenijom djecom, ili onom koja su izložena seksualnom nasilju. Treća stvar je da ne dozvolite nasilnicima da vide da su vas uspjeli povrijediti, i to je puno, puno teže. Bilo je dana, pa i sedmica, kada sam izbjegavao ići u školu. Trebalo je održati tu iluziju nepovrijeđenosti. Kada nemate podršku sistema oko vas, jedino čemu se možete nadati je da će vašim tlačiteljima dosaditi kada vide da vas to ne dotiče.
A dotiče vas, itekako. Mjesec dana pred kraj 4. razreda sam se strašno razbolio, gdje se sumnjalo na trovanje krvi; moja pretpostavka je da je sve bilo psihosomatski, od prikupljenog stresa. Na odbranu maturskog rada sam došao toliko mršav i slab, da sam se jedva popeo na drugi sprat.
Ipak, sva rješenja i načini borbe padaju u vodu onog trenutka kada se pređe granica ljudskosti koju sam spomenuo ranije. Nakon toga jednostavno nema povratka na normalno, što se jasno vidi iz Mahirovog slučaja. Degutantnost i surovost koja je tek izašla na vidjelo u meni izaziva bijes, mučninu, i žal što nismo ranije počeli pričati o ovim stvarima. Čitav dan čitam statuse svojih Facebook prijatelja o vlastitim iskustvima. Još mi je više mučno što su mnogi meni dragi ljudi prolazili kroz slične stvari. Ali mi je drago što pričamo.
Za Mahira je kasno, nažalost, i ne mogu vam opisati koliko me to čini tužnim i razočaranim. Za neke druge možda nije. Trebamo pričati o ovome, hrabro i bez stida. I tek onda možemo reći da smo nešto pokušali. Jer nije normalno. I ne smije nikada više biti.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
