Ako rode paprike i paradajz biće zimnice, nada se Mile Petrušić, jedan od rijetkih Hrvata koji je čitav rat i poslijeratni period proveo u Banjaluci.

 “Moj djed je imao 12 djece, dvoje umrlo a ovi ostali u Banaluci. Nema ih troje sada, neki su raseljeni, neki su otišli. Braća od stričeva i njova djeca su svi otišli”, kaže nam.

Otišla su i Milina dvojica sinova u inostranstvo. Za sebe kaže da je trebao i on ali da je sada kasno.

Prije rata radio je u Incelu. Od 1995. godine vodi se na birou. Radi za nadnicu i preživljava uz pomoć Caritasa.

“Ljut sam na vlasti i jedne i druge i treće što ne obraćaju pažnju na ljude koji su ovdje opstali. Kamo sreće da sam otišao. Kapija je Evrope je meni bila otvorena. Ja sam u to vrijeme bio kao i većina nas Jugosloven. Ostao sam ovdje, desilo se što se desilo izdržao sam sve i nemam nigdje ništa”.

Nezaposlenost, loša ekonomska situacija ali i strah koji vlada u svim postratnim društvima su razlog što je predratni broj katolika banjalučke biskupije od 24.645 sada samo san.

Protjerani tokom rata se slabo vraćaju. A veliki broj i nakon sukoba otišao u potragu za boljim životom.

Najveći egzodus Hrvata bio je 1995. godine kada je za 15 dana otišlo oko 20.000 ljudi.

“Vratilo se negdje oko 3% od onih koji su tada bili protjerani, to je negdje oko 2.500. Neki su umrli nakon rata, a neki se nisu mogli snaći više ovdje i otišli su ponovo”, kaže Miljenko Aničić iz Caritasa banjalučke biskupije.

U gradu na Vrbasu danas živi 2.187 Hrvata. Većina ih ima iste ili slične probleme kao i Mile sa početka priče.

Ali ne odustaju od svog grada. Petrušić je odrastao na Vrbanji kao ekološki aktivista. Već decenijama vodi svoju bitku za čistoću ove rijeke.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.