'Islam, autoritarizam i nerazvijenost: Globalna i historijska usporedba' naziv je knjige Ahmeta Kurua, profesora na univerzitetu San Diego, SAD i direktora Centra za islamske i arapske studije. Knjiga je u bosanskom prevodu Resula Mehmedovića predstavljena domaćoj javnosti na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a tim povodom Kuru je govorio za N1.

Profesor Ahmet Kuru smatra da se muslimanski svijet danas nalazi na vrlo visokom nivou autoritarnosti u poređenju s ostatkom svijeta te za N1 odgovara na pitanje – kakvo je objašnjenje za jaz između demokracije i razvoja u muslimanskom svijetu.

N1: ‘Islam, autoritarizam i nerazvijenost’ je naziv Vaše knjige koja je nedavno prevedena i promovirana u BiH, europskoj demokratskoj zemlji s muslimanskom većinom. Koja je veza između ova tri elementa koje naglašavate u naslovu knjige?

Kuru: Postoji 50 zemalja s muslimanskom većinom u svijetu; tek šest njih se, prema podacima Freedom Housea, podrazumijevaju kao izborne demokracije: BiH, Albanija, Kosovo, Indonezija, Senegal i Sierra Leone. Ipak, preko pola zemalja u svijetu su izborne demokracije. Ovo ukazuje na to da se muslimanski svijet nalazi na disproporcionalno visokom nivou autoritarizma u poređenju s ostatkom svijeta. Uz to, mnoge zemlje s muslimanskom većinom imaju niže ocjene od svjetskog prosjeka kada je u pitanju društveno-ekonomski razvoj prema kriteriju GDP po glavi stanovnika, životnog vijeka, stepena pismenosti, i prosječnog trajanja obrazovanja. Tako da, moja knjiga postavlja pitanje: kakvo je objašnjenje za jaz između demokracije i razvoja u muslimanskom svijetu? Neki analitičari ističu Islam kao prepreku demokraciji i razvoju. Moja knjiga objašnjava u detalj da se radi o pogrešnoj tvrdnji. Islam je veoma ravnopravna i progresivna religija u periodu između sedmog i jedanaestog stoljeća. Tako su Muslimani proizveli vodeće svjetske filozofe i trgovce tokom tog perioda.

Muslimanska društva nekad i sad

N1: Islamsko misao je dala značajan doprinos razvoju moderne civilizacije, posebno u području filozofije, umjetnosti, ali i znanosti. Ipak, čini se kako se društva s muslimanskom većinom prikazuju kao nazadna u diskursu o modernim civilizacijama. Da li takvo razmišljanje ima bilo kakvu osnovu u stvarnosti? Koji bi mogao biti razlog za to?

Kuru: Problem ‘nazadnosti’ je poznat i potvrđen u muslimanskom svijetu od početka 18. stoljeća. Osmanski državnici u Istanbulu su inicirali nekoliko reformi kako bi uhvatili korak sa razvojem Zapadne Europe, kao što je otvaranje prve muslimanske štamparije u Istanbulu, 287 godina prije prve štamparije u Zapadnoj Europi. Uz to, Osmanlije su inicirale neke vojne reforme. U 19. stoljeću Osmanska Tanzimat reforma i reforme Muhammada Ali Pashe u Kairu značile su kako muslimanski vladari prepoznaju probleme nazadnosti naspram Zapadne Europe koja se razvijala brzim korakom. Po pitanju učenosti, od kasnog 14. stoljeća muslimanski mislioci su raspravljali o problemu nazadnosti u usporedbi s ranim muslimanskim filozofskim dostignućima u periodu između 9. i 12. stoljeća. U svojoj poznatoj knjizi Muqaddima (1377.), Ibn Haldun je primijetio kako čak i u islamskim naukama muslimani više nisu proizvodili vodeće učenjake. Mislio je na Tusija kao zadnjeg velikog perzijskog filozofa.

Moja knjiga objašnjava kako su muslimani naučili Zapadnu europu matematici, medicini, Aristotelskoj filozofiji, poljoprivredi, i pravljenju papira u periodu između 9. i 12. stoljeća. Ipak, kasnije, muslimanski svijet je prošao kroz naučnu stagnaciju. Nakon Ibn Halduna (preminuo 1406.) u historiji, Ali Kushija (preminuo 1474.) u astronomiji, kao i Taftazanija (preminuo 139.) i Jurjanija (preminuo 1414.) u teologiji, muslimanska društva su rijetko proizvodila učenjake tog kalibra, uz nekoliko izuzetaka kao što su Takiyuddin (preminuo 1585.) u astronomiji i Mulla Sadra (preminuo 1640.) u filozofiji. Tako da termin ‘nazadnosti’ se ne odnosi jednostavno na nizak nivo razvijenosti muslimanskih društava u odnosu na zapadna i neka druga društva, nego i stagnaciji intelektualnog života modernih muslimanskih društava, koja se mogu definirati kao ‘nazadna’ u usporedni s ranim muslimanskim društvima, koja su bila veoma kreativna u periodu između 9. i 12. stoljeća.

N1: Kako biste napravili razliku između relevantne i utemeljene primjedbe ili kritike i islamofobnih diskurzivnih strategija koje Islam posmatraju iz perspektive ‘zapadnjačke privilegiranosti?

Kuru: Postoje islamofobi kako u političkim strankama tako u akademskim krugovima u različitim dijelovima svijeta. Oni napadaju Islam bez da znaju njegovu bogatu historiju i teološku raznovrsnost. To je drugačije od naučne kritike, koja se bazira na podacima i ima analitičku vrijednost. Ja sam prakticirajući musliman i društveni naučnik. Ja kritiziram muslimanska društva kako bih im pomogao da isprave probleme. Prvi korak ka tome je priznavanje postojanja problema bez etiketiranja kritičke analize kao ‘islamofobične’, ‘orijentalističke’, itd.

Savez uleme i države

N1: U akademskim krugovima možemo čuti kritiku zapadnog imperijalizma, kojem se muslimanska društva s pravom opiru; slažete li se s ovim i vidite li alternativu tzv. zapadnim vrijednostima?

Zapadni kolonijalizam je značio eksploataciju prirodnih resursa i rada miliona ljudi u Americi, Africi, i Aziji. To se nastavilo stoljećima. Danas, formalni kolonijalizam je rijedak slučaj ali neformalni vidovi imperijalizma i dalje su prisutni. Tome bi se trebalo oduprijeti i kritizirati. U međuvremenu, muslimani ne bi trebali zaboraviti dvije bitne stvari. PRvo, zapadni imperijalizam nije jedini način dominacije. Kineski imperijalizam je također rijedak i opasan kao što se može vidjeti kroz trenutni kulturološki genocid protiv 10 miliona Ujgura u Kini. Ruski imperijalizam je također stvaran i poznat, što je zapaženo tokom ere Sovjetskog saveza a i dalje je vidljiv kroz široku geografiju od Čečenije do Ukrajine. Drugo, ako bi se muslimani fokusirali jedino na imperijalizam, mogli bi zaboraviti njihove unutrašnje probleme. U stvari, unutrašnji problemi muslimana, u kontekstu njihovih vlastitih ideja i institucija, čine ih slabima nasuprot imperijalista. Tako da, oni moraju ispraviti te probleme kako bi bili jači naspram imperijalista.

Glavni problem u muslimanskom svijetu je – kako ja kažem – savez uleme i države. Do 11. stoljeća muslimanska društva su imala određen stepen autonomije između političkih, religijskih, ekonomskih i naučnih klasa. Tokom otprilike pet stoljeća, religijske klase (ulema) su odbijale da služe državi. Ali nakon 11. stoljeća, počeo je da se javlja snažan savez između uleme i države, i taj savez je marginalizirao trgovce i filozofe u muslimanskom svijetu. Od tog vremena pa do danas, ovo je glavni razlog za ekonomsku i intelektualnu stagnaciju u mnogim društvima s muslimanskom većinom. Muslimani bi se mogli fokusirati na ovaj problem ako žele postići demokraciju i razvoj.

Zapadne vrijednosti

N1: Neki od Vaših čitatelja bi mogli pomisliti kako trenutno postoji kriza u pogledu zapadnih vrijednosti i shvatiti to kao veliko licemjerje kada ih zapadnjaci koriste da bi prenijeli poruku. Kakvo je Vaše mišljenje o ovome?

Kuru: Mnogo je kriza prisutno u regijama širom svijeta. Odgovor na Vaše konkretno pitanje o Zapadu ovisi o tome kako ćemo definirati ‘zapadne vrijednosti’. Ako ‘zapadne vrijednosti’ znače vojnu dominaciju nad drugim zemljama, ekonomsku eksploataciju prirodnih resursa, itd. onda, da, postoji velika kriza. Zapadna vojna moć je proizvela neprijateljstvo između Zapada i ostatka svijeta. To je također rezultiralo u katastrofama, kao što su invazije u Irak i Afganistan. Ali, ako ‘zapadne vrijednosti’ znače odvajanje od moći, sistema kontrole i ravnoteže, slobodu govora, imovinsko pravo, prava žena, ljudska prava, onda bih rekao ‘ne’. Ne postoji kriza u vezi s ovim vrijednostima. U stvari, oni su vodeći principi za bilo koje društvo koje želi postići demokraciju i razvoj.

N1: Mnogi su polagali nade u Tursku kao stabilnu, modernu, demokratsku zemlju s većinskim muslimanskim stanovnštvom, i njezin ulazak u Europsku uniju. Prošle su decenije otkad je zemlja dobila status kandidata, ali ideja članstva u EU se i dalje čini dosta daleko. Kako biste to prokomentirali? Da li mislite da je Erdogan udaljio Tursku od EU u smislu vrijednosti, ljudskih prava i stanja medijskih sloboda pod svojom vladavinom?

Kuru: Ja sam jedan od onih koji je bio optimističan po pitanju buduće uloge Turske na globalnoj sceni. Više nisam optimističan. Turska se sada nalazi u dubokoj ekonomskoj krizi. Inflacija iznosi preko 80% na godišnjem nivou. Turska ima rekordan broj zatvorenih novinara. Politički sistem se bazira na supermoći jedne osobe. Anti-zapadnjaštvo je također vrlo ukomponirano u tursko društvo, što je još jedan razlog zašto puno članstvo Turske u EU više nije moguće.

N1: Pretpostavljam da ste upoznati sa društvenom dinamikom u Bosni i Hercegovini, Da li vidite mogućnost za zemlju da napravi pomak? Da li prepoznajete progresivne snage koje bi mogle preuzeti vodstvo u tim nastojanjima?

Kuru: Proveo sam pet dana u Sarajevu i Mostaru, gdje sam primijetio duboku gostoljubivost bosanskog naroda i njihovu bogatu historiju, što daje nadu za njihovu budućnost. Također sam saznao kako se odnos uleme i države bazira na instituciji Reis-ul-uleme, koja održava određeni stepen autonomije uleme od države. Takva autonomija je ključna, kako se navodi u mojoj knjizi, za napredovanje jednog društva. Moja knjiga također argumentira kako su se rana muslimanska filozofska i socioekonomska dostignuća bazirala na toleranciji raznolikosti. Ipak, nakon 11. stoljeća pojavio se savez uleme i države, i promovirao netrpeljivost kroz zakonsko otpadništvo i druga diskriminatorska pravila. Danas, muslimanska društva bi se trebala podsjetiti svojih historijskih korijena prije 11. stoljeća kroz ponovno uspostavljanje autonomije između političke, religijske, ekonomske i intelektualne klase, kao i kroz ponovno oživljavanje tolerancije različitosti. Bosna i Hercegovina može igrati važnu ulogu u budućnosti ovakve reforme u muslimanskom svijetu.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad