Amir Šečić bio je beba u stomaku kada se dogodio genocid u Srebrenici. Rođen je nakon. Oca nikada nije upoznao. Odrastao je sam i bez majke. Ipak, nije odustao od borbe da uspije u životu i, kako kaže, nastavi tamo gdje stao njegov otac koji je ubijen.

U Potočare dolazi često. Dovodi ga, kaže, bol. Kaže da tu skupi hrabrost da ispriča svoju priču i sačuva Srebrenicu od zaborava.

“Moj put izgledao je trnovito. Od samog saznanja da ću odrastati bez ljudi koji su mi bili potrebni i da neće biti tu kada mi je bilo najteže, a bilo ih je mnogo. Bajrami, rođendani – ti neki momenti koje dijelite s porodicom, ja sam ih dijelio sa zidovima. Plakali smo. Ali morao sam prihvatiti činjenicu da ću odrastati bez tih ljudi. Prihvatio sam i tu sam danas”, rekao je Šečić za N1.

Bilo je dana kada je sjedio i razmišljao o svom životu i predaji.

“Razmišljao sam šta ako se predam? Ko je onda dao život za mene? Šehidi nisu dali živote da bih se predao već da bih uspio u životu i nastavio tamo gdje su oni stali jer ih je neko ubio. Pobijedio sam sebe i koračam hrabro. Danas šaljem poruku mlađima da sjednu sami sa sobom i isplaču se ako treba, ali da skupe hrabrost i ispričaju svoju priču. Samo tako mogu doprinijeti da se obilježavanje genocida u Srebrenici ojača”, rekao je Šečić.

U genocidu je stradalo 23 Šečića za koje zna. Oni koji su preživjeli, žive vani. Za njih je saznao nakon što je počeo objavljivati knjige. Piše iz zahvalnosti svome ocu i roditeljima koji su mu dali život.

“Sljedeći mjesec je ženidba. Bude vam žao što nećete podijeliti s njima. U glavi mi je da bi moj babo bio ponosan i to me gura naprijed”, poručio je Šečić.