Dr. Enis Omerović, docent međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Zenici, komentarišući "non paper" koji se pojavio u javnosti i koji govori o idejama razgradnje Bosne i Hercegovine, istakao je da je ovakav "non-paper" po svojoj sadržini zabrinjavajući jer se "jednoj državi u međunarodnoj zajednici pokušava 'urušiti' njen teritorijalni integritet i cjelovitost".

“Non-paper se u diplomatskoj praksi uobičajeno promatra kao pisani sažetak demarša ili druge verbalne prezentacije stajališta jedne ili više država prema drugoj državi ili državama, odnosno njihovim vladama. Praksa je da se ova vrsta neslužbenoga dokumenta piše u trećem licu te da se ne može izravno pripisati državi kao takvoj, za svrhe njene međunarodnopravne odgovornosti. Priprema se dakako na praznome papiru, bez zaglavlja, potpisa, pečata ili vodenoga žiga. Ukoliko i postoji određeni naslov dokumenta, radi se o prostome naslovu predmeta kojim se takav dokument bavi. No, prije nego što pojasnim svrhu non-papera, pomenuo bih da je potonji nadasve sažetak demarša, koji predstavlja vrstu diplomatske note koje je službeno diplomatsko očitovanje zvanične pozicije, pogleda ili želja neke vlade (države) o određenoj temi, drugoj državi ili međunarodnoj organizaciji. Demaršom se uglavnom nastoji uvjeriti, informirati ili prikupiti informacije, odnosno razmijeniti gledišta o nekom pitanju sa stranim vladama. Ovo nas stoga vodi zaključku da non-paper, kao ‘neslužbena’ verzija demarša, predstavlja stajalište određene države, odnosno vlade kao njezina de jure organa, bez obzira na to što su takvi pogledi upakirani u neslužbeni diplomatski format”, kazao je Omerović.

Ističe da je svrha takvog oblika vjerovatno da ne stvara međunarodnu obavezu po državu autoricu takvoga dokumenta niti da se njoj može pripisati počinjenje nekog međunarodnog protupravnog djela za svrhe njene odgovornosti prema međunarodnome pravu.

“Ako bismo mogli načiniti određenu komparaciju, to bismo eventualno mogli napraviti s džentlmenskim sporazumom, tim nespecifičnim međunarodnim ugovorom, koji se sklapa najčešće između država i koji ne proizvodi pravna dejstva, već ona politička. Dakle, takav je ugovor izvor političkih obaveza, a ne pravnih, i ako neka država ne postupi shodno onome što je dogovoreno, ona se od drugih neće moći pozvati na međunarodnopravnu odgovornost, već samo na političku, koja će nerijetko u takvoj situaciji biti predmetom političkih pritisaka”, rekao je ovaj stručnjak.

Zabrinjavajući sadržaj

Napominje također da je ovaj “non-paper” po svojoj sadržini zabrinjavajući, napomenuvši kako se međunarodne granice mijenjaju samo dogovorom koji se onda formalizira međunarodnim ugovorom o granici.

“Jednoj se državi u međunarodnoj zajednici pokušava ‘urušiti’ njen teritorijalni integritet i cjelovitost, time što će se raditi na promjeni državnih granica koje su zaštićene s dva međunarodnopravna načela, načelom stabilnosti i načelom nepovredivosti, i koje se ne mogu tako lako mijenjati. Iako postoji učenje da međunarodno pravo ne garantira državama svijeta teritorijalnu cjelovitost, a posebno ne njihove postojeće granice, i da ne zabranjuje zahtjeve za tim promjenama, međunarodne se granice mijenjaju samo dogovorom koji se onda formalizira međunarodnim ugovorom o granici, koji opet ima poseban pravni domašaj u međunarodnome pravu, budući da, jednom ustanovljena, granica ostaje, neovisno o sudbini datoga međunarodnoga ugovora, naravno, u situaciji kada je isti dokinut, a novi nije zaključen. Međutim, državne crte nisu zacementirane, one se mogu mijenjati, ali isključivo suglasnošću volja svih strana ugovornica, ‘uključujući i onu’ o čijim se granicama radi”, naglašava dr. Omerović.

Svako suprotno ponašanje učesnika u međunarodnim odnosima, dodao je, vodilo bi narušavanju nekoliko međunarodnih pravila ponašanja za države.

“To je načelo zabrane miješanja u unutrašnje i vanjske nadležnosti države, u smislu zadiranja u njezino unutrašnje ustrojstvo i organizaciju vlasti, njezin obim unutrašnjih i vanjskih poslova, kao i stranoga miješanja u sadržinu i formu vanjske politike i vanjskih odnosa date države. Takvo kršenje međunarodnoga prava ogledalo bi se u povredi teritorijalnoga suvereniteta države, i njenoga unutrašnjega i vanjskoga suvereniteta. Uostalome, prema međunarodnome pravu, svaka se država mora uzdržavati od bilo kakve akcije koja ima za cilj djelomično ili potpuno razbijanje nacionalnoga jedinstva i teritorijalne cjelovitosti neke druge države ili zemlje. To je jasno iskazano u Deklaraciji o sedam načela Opće skupštine Ujedinjenih nacija još 1970, koja je predstavljala razradu osnovnih načela iz Povelje Ujedinjenih nacija iz 1945. Deklaracija predstavlja artikulaciju glavnih međunarodnopravnih načela i stoga predstavlja izvor međunarodnoga prava”, kazao je ovaj ekspert za međunarodno pravo.

Potom se osvrnuo i na načelo samoodređenja naroda, koje je, kako je rekao, danas prihvaćeno u međunarodnoj zajednici država kao načelo s djelovanjem prema svima, slijedeći Savjetodavno mišljenje Međunarodnoga suda u Den Haagu u predmetu o Izraelskome zidu na palestinskome okupiranome području iz 2004, odnosno prema presudi istoga Suda u predmetu Istočni Timor (Portugal/Australija) iz 1995.

“Vrlo je važno istaknuti da ovo načelo, tumačenjem odnosne Deklaracije, ima svoj unutrašnji i vanjski oblik, što se iznimno često zaboravlja. Prvi znači da narodi samostalno odlučuju koji je oblik vladavine i kakvo je unutrašnje organizacijsko ustrojstvo njihove države njima najprimjerenije, u smislu da će najbolje zadovoljiti njihove osnovne političke, društvene, ekonomske, kulturne i vjerske potrebe. Složene države, poput Bosne i Hercegovine, prema svojoj unutrašnjoj strukturi, trebaju izvršiti raspodjelu nadležnosti, u smislu da, pored nadležnosti centralne vlasti, postoje nadležnosti entiteta, odnosno nižih razina vlasti u nekoj državi, zatim da postoji adekvatno političko predstavljanje stanovništva s određenoga teritorijalno-političkoga područja unutar složene države te da se ljudska prava sistemski ne krše, posebno ona kolektivna. Upravo sve potonje odlike predstavljaju unutrašnji oblik prava jednoga naroda na samoodređenje, koji je široko i čvrsto prihvaćen u međunarodnoj zajednici država kao ispravan”, rekao je Omerović.

Povreda međunarodnoga prava

Pojasnio je da vanjsko samoodređenje naroda znači stvaranje suverene i neovisne države, slobodno udruživanje ili ujedinjenje s nekom neovisnom državom ili prihvatanje slobodnom odlukom naroda bilo kojega drugoga političkoga statusa.

“Ono u smislu jednostrane secesije od neke države i, posljedično tome, promjene državnih granica, neće imati podršku u međunarodnoj zajednici. Takvo što se može smatrati čak i povredom međunarodnoga prava, ukoliko u složenoj državi postoji potpuno provođenje prethodnoga unutrašnjega oblika ovoga kolektivnoga prava naroda. Zapravo, i vi sami možete napraviti razliku između Katalonije i Kvebeka s jedne, i Republike Kosovo s druge strane. Katalonsko samoproglašenje nezavisnosti 2017. i kosovsko samoproglašenje nezavisnosti 2008. ne predstavljaju identične primjere ni po kojem elementu koji se uzima pri međunarodnoj ocjeni odvajanja dijela teritorija od ostatka države”, napominje.

Ako se postave pitanja i pokuša odgovori na pitanja koja se tiču osovnih ljudskih prava, predstavljanja naroda itd. moguće je uočiti razlike.

“Naime, da li je zvanični Madrid sistemski kršio osnovna ljudska prava i slobode katalonskome narodu u smislu segregacije, rasne diskriminacije do razina apartheida i drugih međunarodnih zločina? Je li katalonski narod primjereno predstavljen u predstavničkome tijelu Kraljevine Španije? Da li Katalonija, uz Galiciju i Baskiju, ima visoku razinu autonomije u Kraljevini Španiji? A sada postavite ista ova pitanja za Kosovo i sami ćete uočiti razlike. Zvanični je Beograd sistemski kršio osnovna ljudska prava i slobode etničkim Albancima na Kosovu, u smislu segregacije, rasne diskriminacije i činjenja međunarodnih zločina, što je kulminiralo 199, odnosno 1999. pod režimom Slobodana Miloševića. Kosovski Albanci nisu bili adekvatno politički predstavljeni i zastupljeni u Skupštini Savezne Republike Jugoslavije. I na kraju, Kosovo je nekada bila autonomna pokrajina u okviru Socijalističke Republike Srbije za vrijeme naše države prethodnice, da bi ona bila jednostrano ukinuta 1989. Također, sjetite se odluke Vrhovnoga suda Kanade u predmetu Reference Re Secession of Quebec iz 1998, kada je Sud odlučio da jednostrana secesija Kvebeka od Kanade nije u skladu ni s unutrašnjim kanadskim ni međunarodnim pravom, odnosno da Kvebeku međunarodna pravila ne daju pravo na jednostranu secesiju od Kanade. Eventualno međunarodno priznanje jednostrane secesije ne bi moglo retroaktivno promijeniti protupravnost samog tog čina”, pojasnio je dr. Omerović.

Republika Srpska i odluka Međunarodnog suda

Prema tome, kako je rekao, ni Republika Srpska ne bi mogla realizirati u praksi takve aspiracije i namjere.

“Slijedom svih ovih primjera, Republika Srpska ne bi mogla realizirati u praksi takve aspiracije, budući da su upravo vojska i policija Republike Srpske, što je određeno u odluci Međunarodnoga suda u Den Haagu u predmetu Bosna i Hercegovina v. Srbija i Crna Gora iz 2007, počinili zločin genocida nad drugim narodom, Bošnjacima, na području Srebrenice u julu 1995, povrijedivši time imperativnu normu općega međunarodnoga prava – zabranu genocida”, rekao je.

Ističe da lično nije iznenađen ovakvim idejama, da ih je bilo i ranije te kako vjeruje da će ih još biti.

“Ponavljam, ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da ovakve ideje i njihovo diplomatsko zagovaranje svojim sadržajem i ciljevima predstavljaju miješanje u unutrašnje i vanjske poslove Bosne i Hercegovine, što po međunarodnome pravu nije dozvoljeno. Recimo da se Bosna i Hercegovina, pa i kroz non-paper, očituje o slovenačko-hrvatskome graničnome sporu na Sjevernom Jadranu, koji ni nakon arbitražne odluke ad hoc međunarodnog arbitražnog tribunala iz 2017. još uvijek nisu riješili, tako da u ovome trenutku ove dvije susjedne države imaju spor na spor. Stoga pojmite da se Bosna i Hercegovina očituje na način da neizravno sugerira Republici Sloveniji (pod pretpostavkom da se konkretni non paper vezuje za ovu državu) da ne sprovodi arbitražnu odluku u tome predmetu, koja je inače pravno obavezujuća, i da načini određene teritorijalne ustupke Republici Hrvatskoj. Trenutno zamišljam slovenačku službenu diplomatsku reakciju na takve ideje Bosne i Hercegovine”, kazao je Omerović.

Potom je dao primjer iz historije, kada je više susjednih država u cijelosti podijelilo čitavo područje jedne države, koja se po svome geografskome položaju nalazila između njih.

“Tako su 1795, pri trećoj podjeli Poljske, njeno preostalo područje podijelile Pruska, Austrija i Rusija. Podjela je učinjena i u 1939. kada su nacistička Njemačka i Sovjetski Savez podijelili Poljsku, koji čin nije bio međunarodno priznat i smatran je ništavim. Smatram da je takav tip teritorijalnih promjena teško zamisliv danas”, pojasnio je Omerović.

Naglasio je da bi se na ovakve i slične “non papere” trebalo odgovoriti “snažnom diplomacijom i sistemskim diplomatskim aktivnostima Bosne i Hercegovine”.

“Čini se da borba Bosne i Hercegovine s ciljem očuvanja njezina teritorijalnoga suvereniteta treba biti kontinuirana i predstavljati konstantu u vanjskim odnosima te države. Ponekada mi se čini da ova država ima dostatnu snagu za diplomatsku borbu, ali da ta snaga vrlo često nije institucionalno artikulirana na adekvatan način u smislu promoviranja, očuvanja i zaštite interesa opstojnosti države. Za većinu u ovoj državi karakteristična je politika reakcije i kampanjstvo u smislu da se sve radi u zadnji čas. Umjesto toga, Bosni i Hercegovini je potrebna politika strategije i dobre diplomatske prakse, uz poznavanje pravila da međunarodno pravo zabranjuje svaku nasilnu, vrlo često i jednostranu promjenu državnih granica”, zaključio je dr. Omerović.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad