Nur je u augustu 2019. godine bila u panici. U šestom mjesecu trudnoće i s maloljetnom kćerkom prijetila joj je deportacija u Kinu nakon što je vraćena iz Bosne i Hercegovine.

Kada je slijetala na sarajevski aerodrom, bila je puna nade da će pronaći zaštitu. Ali to se nije desilo.

“Ne znam šta da radim. Moja kćerka plače od straha. Pomozite mi”, rekla je Nur u jednom od dva videa koja je snimila na istanbulskom aerodromu.

U Tursku je vraćena nakon što su joj bosanskohercegovačke vlasti zbog problema s pasošem zabranile ulazak u državu. Do tada je Nur živjela u Turskoj, u kojoj se nije osjećala dovoljno zaštićenom, a u rodnu Kinu se nije željela vratiti iz straha da bi mogla završiti u jednom od brojnih kampova za “preobrazovanje”. Zato je odlučila krenuti dalje prema Evropi, gdje su Ujguri zaštićeniji.

Njen slučaj, prepričan prema videu koji je objavila i sjećanju drugih Ujgura uključenih u njeno putovanje, pridobio je pažnju turske javnosti nakon što je uz pomoć ujgurskih organizacija vraćena u Istanbul. Tamo se suočila sa opasnošću da će biti deportovana u Kinu, gdje su Ujguri izloženi represivnim metodama u kampovima za suprotstavljanje ekstremizmu. Njen video brzo se proširio mrežama kao apel za pomoć, pa je na kraju iz Turske s porodicom otišla u Njemačku, tvrde ujgurske organizacije.

Nur, što nije njeno pravo ime, danas ne odgovara na pozive novinara i aktivista koji su novinarima Detektora u Istanbulu objasnili da se Ujguri plaše i izbjegavaju pričati javno o poteškoćama i opasnostima s kojima se suočavaju.

U organizaciji koja im pomaže vjeruju da pripadnici ove etničke grupe počinju izbjegavati prijaviti dolazak ili zvanično od BiH zatražiti pomoć zbog nesusretljivosti vlasti i spore reakcije da prepoznaju potrebe Ujgura.

Koristeći zvanične evidencije Granične policije BiH, Službe za poslove sa strancima, statistiku Ministarstva sigurnosti, informacije organizacije “Vaša prava” i zajednice Ujgura u Istanbulu, Detektor može potvrditi da je od 2018. godine do danas najmanje 17 Ujgura pokušalo proći kroz Bosnu i Hercegovinu ili ostati u njoj.

Dvojica su sami napustili BiH nakon nekoliko sedmica u prihvatnim kampovima, pet je prošlo kroz prihvatne centre prema Evropi, a njih deset, uključujući i Nur, vraćeno je s granice.

Odustajanje nakon dugog čekanja

U Sektoru za azil pri Ministarstvu sigurnosti su negirali loš odnos prema Ujgurima, ali i potvrdili da BiH nema posebnu politiku da zaštiti ovu etničku grupu.

“Ne postoji nikakva instrukcija vezana direktno i konkretno samo za Ujgure”, kaže Mustafa Pašalić, šef Odsjeka za prihvat i program.

BiH je tokom 2021. godine u Ujedinjenim nacijama (UN) potpisala zajedničku izjavu kojom izražava zabrinutost zbog narušenih prava Ujgura, većinski muslimanske etničke grupe koji žive u nekoliko zemalja, a najveći broj od oko 11 miliona u kineskoj autonomnoj provinciji Xinjiang na sjeverozapadu zemlje. Tadašnji član Predsjedništva BiH Milorad Dodik kasnije je tražio povlačenje tog potpisa.

Dok neke zemlje Evropske unije tretman Ujgura nazivaju genocidom i pružaju im utočište, BiH je u praksi kroz nekoliko slučajeva propustila odlučnije djelovati da ih zaštiti.

Emir Prcanović iz organizacije “Vaša prava”, koja zastupa tražitelja azila, kaže da u odnosu BiH prema Ujgurima postoji niz propusta.

“Nezakonito postupanje na granici, vraćanje tih osoba i, s druge strane, suština problema unutar BiH jeste da se nekako sporo odvija sam taj postupak azila”, kaže Prcanović.

On objašnjava da su uz pomoć organizacija iz Turske tokom 2019. i 2020. godine zabilježili sedam slučajeva vraćanja Ujgura s granice BiH. Osim toga, on posebno ističe slučaj u kojem su jednom Ujguru pomagali da uđe u postupak dobijanja azila.

“To se nije desilo. Osoba je čekala tri mjeseca. S obzirom da nije bilo nikakvih kontakata, odnosno poduzimanja ikakvih koraka, ta osoba je napustila kamp”, kaže Prcanović.

Granična policija nije odgovorila na zahtjev za razgovor, ali su u Ministarstvu sigurnosti potvrdili da je ova osoba, čiji je identitet zaštićen, zahtjev podnijela u februaru 2020. Godine, nakon čega je smještena u prihvatni centar “Ušivak”. Prema podacima koje je predstavio, on je od 2014. do 2016. godine boravio u logoru za Ujgure, a poslije toga je pobjegao iz Kine. Pašalić kaže da je ovaj Ujgur u BiH ušao nelegalno.

“Bez obzira na sva njegova kretanja, BiH i Sektor za azil mu je pružio zaštitu, obezbijedio pristup međunarodnoj zaštiti, pružio mu je smještaj, kompletno sve što je neophodno za humani boravak ovdje, a na kraju svega toga on je dobrovoljno napustio ne dovodeći postupak do kraja”, objašnjava Pašalić.

Ali Prcanović objašnjava da je BiH morala biti brža u reagovanju i da sam smještaj nije dovoljan ukoliko čekaju dva ili tri mjeseca da zvanično dobiju karton tražitelja azila.

“U tom periodu osobe vide da nemaju nikakvih prava osim onog da budu smještene, ali taj smještaj i pristup odgovarajućoj ishrani sami po sebi ne znače ništa”, kaže Prcanović.

Zbog kršenja ljudskih prava koje doživljavaju u Kini, Ujguri se u većini slučajeva mogu smatrati izbjeglicama, objašnjava Hugues Bissot, viši službenik za zaštitu pri UN-ovoj Agenciji za izbjeglice (UNHCR) u BiH.

Ali on dodaje da tokom 2022. godine u BiH niti jedna osoba nije dobila zvanični status izbjeglice, što ograničava prava koja se pružaju osobama poput Ujgura.

“Ne možete zatražiti državljanstvo, odnosno morat ćete vaš status obnavljati godinu za godinom i ne možete zamisliti život u zemlji u takvim uslovima”, kaže Bissot i dodaje kako je u BiH još uvijek veliki broj odluka u vezi s azilom politički motiviran.

Strah od duge kineske ruke

Ujgurske organizacije u Istanbulu vjeruju da Kina koristi svoj snažni uticaj u drugim zemljama da ih odgovori od pružanja utočišta za ovu etničku skupinu.

Politički aktivista za ujgurska prava Ismail Cengiz napominje da Kina ima investicije u BiH.

“Koristeći ove investicije, kapital i gotovinu kao prijetnju, za Ujgure koji žive u ovim zemljama s kojima ima trgovinske odnose – zahtijeva ekstradiciju”, kaže on.

Bivši reis Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić nedavno je posjetio kinesku regiju Xinjiang kao dio delegacije muslimanskih službenika koje su kineske vlasti pozvale da se uvjere da u borbi protiv ekstremizma nema represije prema Ujgurima. Sadašnje rukovodstvo Islamske zajednice u BiH ogradilo se od ove posjete.

Nakon inspekcije u Kini, UN-ova komesarka za ljudska prava objavila je 2022. godine izvještaj čiji je zaključak da su Ujguri izloženi “ozbiljnom kršenju ljudskih prava”. Rasprostranjenost zatvaranja Ujgura, kako se navodi u izvještaju, “moglo bi se nazvati međunarodnim zločinima i konkretnije – zločinima protiv čovječnosti”.

Ali kada je odlučivala o slučaju Nur 2019. godine, BiH nije ocijenila da će ugroziti njenu sigurnost vraćajući je u Tursku. Cengiz objašnjava da se Nur uplašila pozivanja kineskog konzula zbog opasnosti od poništavanja pasoša.

“Ona se uplašila i sva očajna nas nazvala rekavši: ‘Došao je neki čovjek iz kineskog konzulata, predat će me njima’”, kaže Cengiz i objašnjava zašto je za Ujgure gotovo nemoguće dobiti novi pasoš.

“Ne možete otići u Kinu, pa gdje ga onda možete produžiti? Morate ga produžiti u kineskom konzulatu, u kineskoj ambasadi. Od trenutka kada im predate pasoš, Kina vam ga poništava i umjesto njega izdaje vam pasoš samo za jedan povratak, zvani ‘laissez-passer’. Zato niko ne predaje svoj pasoš”, kaže Cengiz.

Iz Granične policije nisu odgovorili na upit o slučaju Nur. Iz Ambasade Kine u Sarajevu su kratko odgovorili da nisu upoznati sa ovim slučajem te da je saradnja između Kine i BiH bila dobra.

UN-ov komitet za ljudska prava odbio je krajem prošle godine da diskutuje o izvještaju komesarke za ljudska prava o procjeni stanja ljudskih prava Ujgura u regiji Xinjiang. Zbog toga je krajem prošle godine 50 članica usvojilo izjavu u kojoj izražavaju zabrinutost zbog kontinuiranog kršenja prava Ujgura u ovoj regiji. Za razliku od glasanja 2021., BiH se nije pridružila izjavi 2022. godine.

Kineski ekonomski uticaj ponekad je veoma opasan za Ujgure, kaže Abduresid Eminhaci, sekretar Međunarodne unije organizacija Istočnog Turkistana. On je primijetio da je BiH oklijevala podržati izjavu o Kini.

“Mislim da je to zbog kineskog uticaja putem povećanja njihovih investicija u Bosni. Ponekad oni mogu samo navesti zemlje da ignorišu naše pitanje”, kaže on.

UNHCR bez pristupa tražiteljima azila

Na društvenoj mreži Twitter je u aprilu 2021. godine objavljen video načinjen u prostorijama za zadržavanje na Međunarodnom aerodromu Sarajevo. Osoba koja je snimila video apelovala je ujgurskoj zajednici da ga spasi od deportacije u Kinu.

“Postoji mogućnost da će me vratiti u Kinu”, rekao je mladić u videu.

U odgovoru na upit o ovom slučaju, u Graničnoj policiji za Detektor objašnjavaju da je ulaz zabranjen na osnovu zakonske odredbe u kojoj se navodi da za ulazak u državu osoba mora imati dokumente ili informacije o svrsi i uslovima boravka u BiH i da osoba nije tražila azil. Avionom je naposljetku vraćen u Tursku.

Detektor također može potvrditi da domaće vlasti u jednom od slučajeva Ujgura nisu dozvolile UNCHR-u, da posjeti ugrožene osobe na aerodromu.

“Imali smo jedan specifičan slučaj sa osobama ujgurskog porijekla gdje nam nije dozvoljen pristup aerodromu. I te su osobe vraćene”, kaže Bissot.

Prema Zakonu o azilu BiH, država mora izbjeglicama omogućiti pristup komunikaciji s UNHCR-om.

Razlozi zbog kojih Ujgure vraćaju s granice, a najčešće s kontrolnog punkta na Međunarodnom aerodromu Sarajevo, prema Prcanoviću, nisu dovoljno dobro obrazloženi. On dodaje da je ljudima koji su koristili falsifikovane putne isprave da dođu u BiH i traže azil bilo onemogućeno da uđu u proceduru zbog te činjenice.

“To ustvari potvrđuje, uslovno rečeno, naše sumnje da je i dalje prisutan trend jednog, ja bih rekao, nezakonitog postupanja i postupanja suprotno međunarodnim dokumentima i obavezama koje je BiH preuzela”, kaže Prcanović i dodaje da se osobama koje dolaze iz područja gdje su im kršena ljudska prava ne bi trebalo postavljati pitanje kako su došle, već im se treba pružiti zakonska zaštita.

BiH se potpisivanjem međunarodnih konvencija obavezala štititi osobe iz drugih zemalja koje traže sigurnost, a obavezna je i poštovati princip zabrane vraćanja svih kojima bi sigurnost ili prava mogli biti ugroženi u zemlji iz koje dolaze.

Zbog odnosa BiH, Prcanović brine da bi naša zemlja mogla biti proglašena odgovornom zbog kršenja određenih prava Ujgura.

Prema podacima Sektora za azil, samo dva pripadnika ujgurske etničke grupe pristupila su procesu dobijanja azila nakon iskazivanja namjere, i niti jedan od njih taj proces nije dovršio. Prema dokumentaciji u koju je Detektor imao uvid, jedna od ove dvije osobe je prilikom davanja informacija bh. vlastima kazala kako je dvije godine provela u kineskom logoru za Ujgure.

Ali aktivisti i predstavnici UNHCR-a kažu da je broj ljudi koji žele azil veći i da od bh. vlasti nekada dobiju informaciju da nije bilo zahtjeva za azil, čak i kada znaju za neki specifičan slučaj traženja azila.

“Vlasti su rekle: ‘Ne, ne znamo za te ljude. Oni zapravo nisu odmah zatražili azil’”, kaže Bissot.

Jezičke barijere i kršenje obaveza

Ujguri se u BiH suočavaju s još jednim banalnim problemom koji može uticati na odluku o ulasku u zemlju, ali i dužinu procesa za dobijanje zaštite – jezičkim barijerama.

Iz Sektora za azil tvrde da rokovi unutar procesa mogu biti produženi jer nisu u mogućnosti obezbijediti prevodioca na jeziku koji Ujguri razumiju. Kako kaže Prcanović, tražioci azila čekaju više mjeseci i odustanu od zvanične registracije.

Detektor može potvrditi da je dvoje Ujgura tražitelja azila odustalo od procesa nakon nekoliko sedmica, odnosno mjeseci, jer nisu mogli čekati odluku vlasti. Prema Zakonu o azilu, BiH ima rok od šest mjeseci da donese odluku o azilu ili godinu i po ukoliko se suočava s velikim brojem zahtjeva.

Nedim Kulenović, koji je u vrijeme razgovora bio koordinator tima za azil u “Vašim pravima”, kaže da procedure dugo traju i da je Ministarstvo sigurnosti potkapacitirano. Takav odnos je uticao na odluku bivšeg zatočenika u Kini da odustane od BiH.

“On je imao mogućnost, nije vraćen s granice, bio je u centru, jednostavno je predugo trajalo, ljudi izgube nadu”, kaže Kulenović.

Dok su druge zemlje prilagođavale svoje politike prema Ujgurima, BiH nije zauzimala zvanične stavove kojima bi im olakšala ulazak i boravak u zemlji. Vijeće ministara dužno je voditi listu sigurnih zemalja. Na početku rata u Ukrajini, Vijeće ministara je donijelo odluku o olakšanom ulasku izbjeglica iz ove zemlje. U Ministarstvu sigurnosti kažu da poseban odnos imaju i prema izbjeglicama iz Sirije jer je zemlja u ratnom stanju.

“Kada je riječ o Ujgurima, nije bilo potrebe za takvom instrukcijom ili informacijom s obzirom na broj”, kaže Pašalić.

Dodaje da tražitelji azila imaju pravo žalbe sudu i da posljednje dvije godine uspijevaju poštovati rokove.

“Ne mogu da se složim da oni odavde idu iz razloga tog što eventualno ima neki rok pa nije završen postupak azila, to ne stoji kao opravdanje napuštanja BiH, jer u postupku međunarodne zaštite tražilac azila ne trpi nikakvu diskriminaciju ni strah od progona i ima sva prava”, kaže Pašalić.

Broj Ujgura koji dolaze u BiH se smanjio tokom pandemije, a Prcanović kaže da, zbog brojnih problema s kojima se suočavaju i nedostatka podrške, neki sada izbjegavaju zvanično zatražiti pomoć i pribjegavaju ilegalnim ulascima u zemlju. Ali Eminhaci kaže da se neki pokušaji i dalje nastavljaju.

“Znamo da je nedavno, prije mjesec ili dva, jedan Ujgur uhapšen na aerodromu u Bosni, onda su ga deportovali nazad u Tursku”, kaže on.

Ujguri, kako kaže, žele zemlju u kojoj se mogu osjećati sigurno od kineske prijetnje i zato je odnos veoma važan.

“Kada naši ljudi traže azil u Bosni ili samo žele proći kroz Bosnu prema evropskim zemljama, njima je potrebna pomoć bh. vlasti i zajednice. Samo tražimo od bh. vlasti da im pruži bilo kakvu pravnu pomoć, da im pomogne da započnu život u nekoj od sigurnih zemalja u Evropi”, kaže Eminhaci.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad