"Vidjeli smo slučajeve da su osobe koje su optužene za ratne zločine u Bosni i Hercegovini bježale u susjedstvo (da izbjegnu kaznu). Želim da se osude. I da se pomogne žrtvama da krenu dalje. Evropska unija je odigrala ulogu kazavši da ako želite pristupiti EU morate dijeliti vrijednosti odgovornosti i vladavine prava. Ako vi kao zemlja niste spremni osuditi zločince onda nema mjesta za vas u evropskoj porodici", kazao je u Pressingu glavni tužilac Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, čovjek koji je godinama bio i glavni tužilac Haškog tribunala za zločine u bivšoj Jugoslaviji, Serge Brammertz.
Svjedočimo negiranju genocida i veličanju ratnih zločinaca koji i dalje slobodno žive u Srbiji i Hrvatskoj. Zašto te države izbjegavaju da ih izruče i šta međunarodna zajednica poduzima da natjera Beograd i Zagreb da to urade?
Situacija nije nova. Nakon završetka sukoba mnogi koji su osumnjičeni za zločine pobjegli su u Srbiju, Hrvatsku ili u treće zemlje. Nakon što su dobili njihovo državljanstvo više nisu mogli biti izručeni. To je dovelo do jednog od najbitnijih problema da počinioci ratnih zločina mirno žive u susjedstvu. Mi godinama radimo na rješenju tog problema.
Našlo se “rješenje” da im se sudi u tim zemljama? Da li je ovo izigravanje pravde?
Jedino dobro rješenje bi bilo da ti pojedinci budu istraženi i, ako se utvrdi njihova odgovornost, da budu osuđeni na Sudu Bosne i Hercegovine. Sve zemlje mogu pokrenuti istragu protiv vlastitih državljanan čak i za djela počinjena u inistranstvu. Šta je rješenje? Da čekamo da se ti pojedinci pojave na granici (i uhapse se) ili da te istražne predmete dostavimo državama gdje ti optuženi žive. To tužioci godinama govore da se ti istražni predmeti prenesu u Zagreb i Beograd. Ako želimo da više žrtva sa svih strana podrže ovaj proces jedino moguće rješenje danas je da se krivični predmeti premjeste u države gdje se nalaze počinioci u nadi da će tužioci biti u prilici da provedu istragu. Razlog zašto ovo radimo je da osiguramo više pravde za žrtve. Tražio sam od nekoliko vlada da podrže ovaj proces. Ali koja nam je alternativa?
Zar Mehenizam, koji je osnovao UN, nije imao drugi način da natjera Hrvatsku ili Srbiju da izruče počinioce ratnih kaznenih djela?
Znate da kada je Vijeće sigurnosti uspostavilo Tribunal za BiH i Ruandu da je to bilo prvi put u historiji UN-a da je uspostavljen međunarodni sud. Niko ne može reći da je to bilo savršeno, ali je činjenica da je 161 pojedinac optužena na međunarodnom nivou. Stotine predmeta je procesuirano. Neme drugog međunarodnog sukoba da je više uloženo. Vijeće sigurnosti je odlučilo da uspostavi strategiju završetka. Neki koji se kriju po Srbiji ili Hrvatskoj – vjerovatno bi im bilo suđeno na Haškom tribunalu, ali je bila politička odluka da se zatvori. Nacionalne jurisdikcije moraju preuzeti nadležnost. Ne postoje mehanizmi koji će primorati države da izruče vlastite državljane i zato je jedini način, da se ide naprijed, da se predmeti premjeste u zemlje gdje se ti pojedinci kriju.
Pristaju li žrtve da idu u druge zemlje da svjedoče? Šta su vam rekle?
Razgovarali smo sa udruženjima žrtava i one nisu oduševljene tom idejom. Naravno da nas kritikuju. Shvatam njihovu zabrinutost, ali istovremeno bio sam u Zagrebu i Beogradu i njihovi glavni tužioci su rekli da su spremni ući u ovu proceduru. Rekli su da su spremni provesti istrage i procesuirati. Mi sada tražimo finansijsku podršku kako bi ta svjedočenja bila omogućena. Također, postoji mogućnost svjedočenja na daljinu, putem video linka. To je danas jedini put koji imamo. Prema tome, hajde da pokušamo… Znam da je bilo mnogo razočaranja u prošlosti, da su ljudi usred suđenja u BiH prebjegli u Srbiju i tamo se ništa nije desilo. Susreo sam se i sa Vučićem koji je rekao da će se lično pobrinuti da sudstvo ima političku podršku. Kao tužilac UN-a sa međunarodnom zajedicom pratit ćemo šta se dešava.
Koliko je licemjerno da Vučić, i njegova vlast koja negira genocid, kaže da je “spreman prihvatiti i procesuirati slučajeve ratnih zločina radi postizanja pravde i jačanja međunarodne saradnje”?
Mnogo je različitih aspekata i pristupa ovom pitanju. Definitvno je jedan od najvećih problema što se fizički počinioci ratnih zločina nalaze u drugoj državi. Opcija je da sjedimo skrštenih ruku, budemo tužni i kažemo da ništa ne možemo. Vjerovatno bi počinioci to najviše voljeli. Postoje prepreke. U Srbiji ne možete nekoga procesuirati za krivično djelo genocida, a u Hrvatskoj ćete naći na prepreku za djelo Udruženi zločinački poduhvat. Međutim, mi govorimo da postoje zločini koji su počinjeni. Meni nije prioritet da osiguram pravnu kvalifikaciju počinjenog krivičnog djela, nego da počinioci budu osuđeni za zločine. To će biti teško. Slažem se da ako pogledamo poricanje genocida i slavljenja ratnih zločina danas sam manje optimističan nego prije 10 godina. Razočaravajuće mi je kako se i danas praktikuje slavljenje ratnih zločina. Ali zamislite da se prije deset godina neko ko je bi osuđen za genocid mogao kandiovati, a danas to ne može.
Da li ste rekli Vučiću koliko je grozno za vas kao tužioca da se slave ratni zločinci, da djeca o njima uče kao o herojima?
To je nažalost jedan od problema da svaka zajednica ima svoju analizu historije, svoje viđenje prošlosti. Često govorim – ako se ne možete složiti ko je odgovoran za zločine iz prošlosti kako onda kao društvo možete krenuti u budućnost. Neprihvatljivo mi je da ministri obrazovanja teret prošlosti stavljaju na pleća budućih generacija jer im lažu šta se događalo. Čuo sam za udžbenike u RS-u, realnost je da su Karadžić i Mladić ratni zločinci koji služe kaznu. Bez obzira šta piše u udžbenicima to je historijska realnost. Ta će dva pojedinca tako biti zabilježeni u historiji.
Ima li međunarodna zajednica način natjerati vlasti u RS-u da to izbace iz udžbenika?
Ono što Mehanizam radi je da objasnimo presude, da se što više informacija širi o dokazima koji su izloženi na sudu. Zaista je teško razumjeti da kada prikažete snimak u sudnici na kojem vojnici pod kontrolom Mladića vrše egzekuciju zatvorenika – nevjerovatno je da još veliki dio društva protagoniste sa videa smatra herojima. Mi kao Mehanizam ne možemo učiniti više od toga da objasnimo šta smo radili sve ove godine. Neme nikoga među mojim sagovornicima ko nije šokiran razvojom situacije i političarima koji i dalje lažu svoj narod.
Zašto bi iko kad sazna da je optužen ovdje ostao u BiH kada u susjedstvu može, ako bude osuđen, dobiti manju kaznu zbog lakšeg djela?
Vidjeli smo slučajeve da su osobe koje su optužene bježale u susjedstvo, ali kao što smo rekli – za mene pravna kvalifikacija nije najveći problem. Želim da se osude. I da se pomogne žrtvama da krenu dalje. Mi smo dobili podršku za ovaj sistem, a uvjeren sam da će međunarodna zajednica pratiti šta se dešava.
Ali ako nemate štap i mrkvu ne možete biti uspješan. Evropska unija je odigrala ulogu kazavši da ako želite pristupiti EU morate dijeliti vrijednosti odgovornosti i vladavine prava. Ako vi kao zemlja niste spremni osuditi zločince onda nema mjesta za vas u evropskoj porodici.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare