Grad Sarajevo u svoje je vlasništvo u katastru upisao Vijećnicu, nacionalni spomenik, jednu od najljepših građevina u ovom dijelu Evrope. Odmah nakon objave gradonačelnice Benjamine Karić, da je Vijećnica 1/1 u vlasništvu Grada, stigle su najave tužbi i krivičnih prijava. Opština Stari Grad tvrdi da je Vijećnica njihova, a tužbu najavljuje i Nacionalna biblioteka koja, kako tvrde, ima prava na korištenje imovine.
Nadrealisti su pogodili… je rečenica koju ste stotinama puta čuli, a opisuje trenutna dešavanja koja su u svojim skečevima opisivali legendarni humoristi. Pitanje vlasništva Vijećnice, tematizirali su u skeču u kome Nele Karajlić turisti prodaje predivnu građevinu. No, zanimljivo je da se skeč kreirao prema urbanoj legendi o stvarnoj prodaji Vijećnice kao stambenog objekta, kaparu za Vijećnicu, kako je tvrdio naplatio je legendarni sarajevski ugostitelj Damir Lisac koji je preminuo 2021. Vijećnica je, pored vizuelne i kulturne vrijednosti koju nosi, građevina koja je upisana u vlasništvo u srcima svih Sarajlija ali i Bosanaca i Hercegovaca.
Damir Lisac je govoreći o svome životu koji je bio satkan od mnogih zanimljivih dešavanja iz nekadašnjeg Sarajeva detaljno opisao “prodaju” Vijećnice.
“Bio sam treća godina prava i učili smo u biblioteci u Vijećnici. Izašao sam da zapalim cigaru i vidim nekog stranca kako gleda Vijećnicu. Pitam ga bil’ kupio zgradu, jer sam ja dobar sa vlasnikom koji prodaje zgradu. Čovjek je bio rodom iz Busovače, ali je 25 godina bio u Americi u Chicagu i kupovao nekretnine. I on pristane, ja ga odvedem kod direktora biblioteke Mitra Papića koji prihvati šalu. I ja sam sad pregovarao sa Papićem koji traži milion dolara, a Džoni, kako smo prozvali Amerikanca iz Busovače, spušta cijenu i dogovorimo se na oko 400 hiljada dolara, ali da meni da kaparu jer ja navodno garantujem posao. I Džoni mi fakat da kaparu, nekih deset hiljada dolara i ja pokupim svu raju sa fakulteta i odemo na more. Poslije nas policija pohvatala. Te vraćaj pare, ili ćeš u zatvor… Velika je frka bila,” ispričao je svojevremeno Lisac.
U šali danas Sarajlije govore da bi se u priču o vlasništvu nad Vijećnicom mogao uključiti i Džoni koji je Vijećnicu kaparisao. Iz priče legendarnog Sarajlije Damira Lisca da se zaključiti da je prava “da odluči” o sudbini Vijećnice imao direktor biblioteke. Danas, Vijećnica nakon totalnog uništenja tokom agresije, nema tu ulogu. Pored brojnih vjenčanja koja smo vidjeli na Facebooku i Instagramu, a obavila su se tamo, danas se koristi u svečanim prilikama na državnom i gradskom nivou, za promociju događaja iz kulture, umjetnosti i privrede, uz stalnu i povremene muzejske postavke, te za redovne sjednice Gradskog vijeća.
Vijećnica je od onog dana kada je nikla na samoj obali Miljacke sa Sarajevom preživjela sva dobra i loša vremena. Bila je svjedok, učesnik i žrtva, baš kao da je živa, kao da nije napravljena od cigle nego od krvi i mesa. Njeni su i zlatni dani Olimpijade, i nju su htjeli ubiti kao i hiljade Sarajlija, ranjena je, njena je i pobjeda i nada koja sa glavnim gradom BiH živi. Njeni su i porazi i nje se tiče sva ta politička i administrativna zbrka zbog koje je spominju.
Čija je Vijećnica pitanje je na koje postoji samo jedan tačan odgovor. Ona pripada Sarajlijama, Bosancima i Hercegovcima, pripada Mitru i Damiru, Džoniju iz Busovače koji je htio kupiti jer ga je očarala svojom ljepotom. Pripada djeci koja joj se u prolazu dive, građanima koji su je čuvali, obnavljali, koji su zbog nje plakali i koji su danas kao i uvijek ponosni na nju. Vijećnica je naša! Šta god i kako god odluči službenik u Zemljišno knjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu. Pravo na korištenje, to zvuči tako prazno.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare