Ćamila Omanović jedina je žena koja je bila 'oči u oči' sa Ratkom Mladićem na pregovorima u hotelu Fontana u Bratuncu te kobne 1995. godine. Predstavnica izbjeglica iz Potočara sa Ibrom Nuhanovićem i Nesibom Mandžićem, suočena sa Mladićevom ponudom da biraju hoće li 'opstati ili nestati'. Više puta je svjedočila u Hagu. Umrla je 2007. od posljedica moždanog udara na dan kada je dobila novi poziv za Hag i novo svjedočenje.

Za N1 o ovoj herioni, svojoj majci prvi put govori njen sin Đermin Omanović, gutajući knedle u grlu. Tada trinaestogodišnji dječak, sada 39-ogodišnjak sjeća se svega. Govori o prevari, bijegu, zločinu, gubitku oca, (ne)pravdi, kazni za Mladića, ali i o politici, Srebrenici i budućem životu.

N1: Kako se osjećate na dan kada će biti saopštena konačna presuda Ratku Mladiću, prvostepeno osuđenom na doživotni zatvor?

Đermin: U biti, ne razmišljam previše o tome. Tad kad se sve to dešavalo, ja sam imao 13 i po godina i dobro se sjećam svega. Međutim, nije da želim to zaboraviti, ne želim! Nije da ne želim o tome pričati, želim. Ali izbjegavam to. Nekako mi je lakše. Strašno me to potrese. I onda ne razmišljam o tome, tek kad vidim kakav bude ishod, onda ću razmišljati o tome. Pogotovo ove sad spekulacije oko glavne sutkinje ( predsjedavajuća sudskog vijeća Prisce Matimbe Nyambe i to zbog njenog izdvojenog mišljenja u slučaju Zdravka Tolimira, generala vojske RS, koji je nakon presude na doživotni zatvor, oslobođen za genocid u Žepi, op.a ).

Dogovor sa Mladićem bio je predstava – jedno na pregovorima, drugo u stvarnosti

N1: Šta vam je rahmetli majka ispričala, ona je bila i svjedok u Hagu – šta se dogodlio – jedna žena bila je oči u oči sa zločincem?

Đermin: Nismo nikad razgovarali posebno na tu temu, ali 1996. jedan novinar je pisao knjigu o dešavanju na Balkanu. On je proveo sa njom tri, četiri mjeseca, pišući tu knjigu. Ja sam prisustvovao svim tim razgovorima i sve sam čuo šta se sve dešavalo u Potočarima tih dana. Predstavila se samo ( Ratku Mladiću, op.a) i postignut je dogovor da se oni (predstavnici izbjeglica iz Potočara op.a.) vrate, da naprave spisak svih ljudi koji se nalaze u Potočarima i da krene evakuacija. Ali kada su se oni vratili već je krenulo prebacivanje ljudi prema Tuzli i odvajanje muškaraca. Samo su odvajali žene i djecu. Ništa od dogovora nije bilo. To je bila predstava, jedno na pregovorima, a drugo u stvarnosti.

U filmu Quo vadis, Aida ?, Jasmile Žbanić, stvarni lik Ćamile Omanović je imao svoje filmsko ostvarenje. Podsjetimo, jedini ženski lik koji se hrabro suočio, licem u lice, sa Mladićem, poznatim pod nazivom ‘ Mesar Bosne ‘ je Ćamila. Bila je i ostala junjakinja. I kroz svoju djece i kroz unuke to je i danas. No, sin Đermin, iako očekuje pravdu doživotnom kaznom zločincu Ratku Mladiću, svjestan je da će ga to sve potresti. ‘Ne bude mi dobro.’- rekao je za N1. Zbog toga nije gledao niti film u kojem je trebao groznu stvarnost, koju je živio i preživio, kao i njegova porodica, vidjeti još jednom.

N1: Kako ste se rastali sa majkom?

Đermin: Prilikom povratka, sreo ju je neki školski kolega i prijetio da će ubiti nekoga, nabiti na kolac, ona nije znala da li se to odnosi na unuka ili na sina, na mene. Kada se vratila, ona je samo htjela spasiti nas, nije joj bilo do nje. Predlagala je meni i sestri da idemo sa nekim drugim, ne mogu nas prepoznati, da se kamufliramo, ali mi nismo htjeli, rekli smo šta bude s tobom, biće i sa nama. To je bilo u Potočarima, među ljudima i onda smo krenuli prema kamionu, ja i sestra smo ušli, mati za nama i onda je samo skočila rekavši nam – sad vas niko ne može prepoznati. Jedan vojnik joj je prišao sa puškom, ona govori : ubij mene, djecu mi ne diraj. I tu smo se rastali.

N1: Šta se desilo sa Vašim ocem?

Đermin: Otac je otišao preko šume s drugim muškarcima. Mi smo se rastali kod benzinske pumpe. Ja sam tu bio u jednoj dilemi , oti'šo sam ocu i pitao hoću li ja sa tobom ili s majkom? On je rekao da ne zna, nek’ mati odluči, a ona kaže: ideš sa mnom! Otac je otišao šumom i ‘bukva’ (zloglasni lokalitet, op.a.) kad je pukla, prilikom bježanja iz te gomile, pogodilo ga je PAM ili PAT u glavu. U šumi je pronađen. Oko 70 posto su ga pronašli, pa su poslije još u dva navrata dodavali kosti. Ukopali smo ga u Memorijalnom centru 2003. godine.

N1: Šta ukoliko doživotna kazna bude i potvrđena, konačna kazna Ratku Mladiću- je li to pravda?

Đermin: Pravda- šta je sad pravda ? Jeste, jedan djelić pravde, potvrda, čak mi je glupo o tome i pričati – šta treba da se potvrdi? Jeste, jeste potvrda da postoji neka pravda, da ima neke nade…. Mada, kad se sagleda veličina zločina, koliko je ljudi učestvovalo u tome, koji slobodno hodaju danas, nema tu pravde, ali jeste jedan je djelić pravde.

Da li bi Mladić mogao dobiti manje od doživotne kazne?

N1: Šta vi danas pomislite, da li bi Mladić mogao dobiti manje od doživotne kazne?

Đermin: Da. Politika, uticaj Rusije u svijetu, globalna politika, ustupci jedni drugima.

N1: Da li to znači da to može biti ‘politički’ sud?

Đermin: Ne bi trebao da bude. Trebao bi da bude sud pravde. Ali čini mi se da ima dosta uticaja politike. Ako se desi nešto drugo osim doživotne, mislim da je onda politika odigrala.
On je trebao dobiti presudu i za dugih šest opština. Neki dan smo ispratili bijele trake iz Prijedora. Kad vidim to, to treba u istu ravan staviti k'o Srebrenicu.

N1: Da li Mladićevo krvavo naslijeđe nastavlja dijeliti BiH?

Đermin: Da, naravno. U biti ja nemam ništa protiv nijednog naroda, ali sve dok ne prihvatimo sve što se dešavalo na ovim područjima, bez upoređivanja šta je ko koliko kome uradio, dijeli nas. Mislim da Srbija prvo treba prihvatiti genocid, pa će u Republici Srpskoj slijediti Srbiju. Jer oni slušaju šta Srbija govori.

N1: Zašto je Srbrenica sada bez povratnika gotovo, zašto ljudi tamo dolaze samo 11.jula? Evo ako smo u sadašnjosti, zašto je to jedan pust grad, ko je sve odgovoran za to?

Đermin: Mislim da srpskim političarima odgovara da bude takva, a krivi su bošnjački političari definitivno. Nekako odmah poslije rata, među prvim povratnicima je bio moj dajdža Abdulah. Vrlo brzo se vratila moja majka i ja sam bio tamo dvije, tri godine u nadi da će se početi vraćati ljudi. Bila je pomoć i stranaca koji su htjeli da se ljudi vrate. I ja sam bio pun entuzijazma, studirao sam u Tuzli, organizovali smo neke festivale, bez obzira na sve što se dešavalo i na veliku tugu. Bio sam samo jednu godinu i pobjegao sam.