Dok Schmidt pakuje kofere, Barbarez pakuje tim

Piše: Hajrudin Redžović

Svi portali vrište. Udarna vijest. Crvena slova. “Breaking”. Notifikacije iskaču kao da je neko upravo pomjerio planinu:

Christian Schmidt dao ostavku

Politički analitičari po TV studijima znoje se u tijesnim odijelima i crtaju apokalipsu na salveti. Milorad Dodik vjerovatno već naručuje harmoniku za proslavu “historijske pobjede”, dok međunarodna zajednica, po starom dobrom običaju, priprema saopštenje u kojem će izraziti duboku zabrinutost.

Ali, stani malo.

Ugasi televizor. Spusti portal. Izađi na prozor.

Slušaj.

Čuješ li taj tektonski poremećaj?

Ne čuješ.

Znaš li zašto?

Zato što koga, zapravo, briga.

Dok se oni valjaju u svom političkom blatu i pokušavaju nam prodati još jednu krizu kao sudnji dan, ova zemlja diše za nešto potpuno drugo.

Diše za Mundijal.

Schmidt odlazi, Zmajevi dolaze

Jučer, 11. maja, dobili smo savršenu sliku bosanskog apsurda.

U istom danu, skoro u istom dahu, odvijala su se dva paralelna događaja. Dok je visoki predstavnik pakovao kofere i potpisivao ostavku, Sergej Barbarez je stao pred naciju i čitao imena igrača.

Jedan je pakovao kraj jedne međunarodne epizode.

Drugi je pakovao tim za Mundijal.

I tu je, u toj jednoj slici, cijela Bosna i Hercegovina.

U jednoj sobi — diplomatski kraj.

U drugoj — narodni početak.

Jer nema te političke krize, nema tog OHR-a, nema tih bonskih ovlasti, nema te secesionističke retorike koja može zasjeniti ono što ova zemlja osjeti kad reprezentacija ode na Mundijal.

Tada svi ti političari odjednom izgledaju tačno onakvima kakvi jesu:

mali, jadni i potpuno nebitni.

Njihova moć je iluzija kojom nas hrane u Dnevniku u 19:00.

Naša moć je onaj trenutak kada sudija svira početak, a ulice od Bihaća do Trebinja, od Sarajeva do Mostara, od Tešnja do St. Louisa, od Živinica do Malmöa, odjednom postanu tihe jer svi gledaju u isti ekran.

U tom trenutku, koga briga ko je visoki predstavnik?

Koga briga ko je kome poslao non-paper?

Koga briga za ostavke u zgradama gdje se uglavnom proizvodi magla?

Zastave na balkonima nisu stranačke.

Dresovi na djeci ne nose imena ministara.

Kanado, mi imamo ozbiljnijih problema

Dok oni dijele imaginarne pobjede nad stranim diplomatama, mi imamo stvarne probleme od nacionalnog interesa.

Kako zaustaviti Alphonsea Daviesa, kapetana Kanade i zvijezdu Bayerna, ako se oporavi na vrijeme?

Hoće li nam vezni red izdržati kanadski pritisak?

Može li Barbarez pogoditi mjeru između hrabrosti i pameti?

Hoće li Džeko još jednom uraditi ono što rade samo veliki — pojaviti se baš onda kad se utakmica počne pretvarati u historiju?

To su pitanja.

To je agenda.

To je vanjska politika običnog čovjeka.

O tome se priča u kafanama, na pijacama, u redovima ispred banaka, u autima prema poslu, u WhatsApp grupama dijaspore gdje se već prave planovi, jer tako se u ovoj zemlji čeka Mundijal.

Pravi tektonski poremećaj neće se desiti u zgradi OHR-a.

Desit će se kad naša lopta pređe gol-liniju, a urlik iz stotina hiljada grla prođe kroz ovu zemlju jače nego bilo koje saopštenje ambasade.

To je potres koji priznajem.

Sve drugo su konferencije za medije.

Lopta je okrugla, država je komplikovana

Neka idu. Neka dolaze. Neka daju ostavke. Neka slave svoje tužne male pobjede.

Neka još jednom okrenu kamere prema sebi i objasne nam kako je magla zapravo strategija.

Oni su prolazni.

Oni su fusnota u tuđim izvještajima.

Mi imamo nešto drugo.

Imamo loptu.

Imamo dres.

Imamo Mundijal.

Imamo onih jedanaest koji, makar tih devedeset minuta, znaju igrati zajedno bolje nego što se ova zemlja ikada uspjela dogovoriti.

Zato ostavite analize za neki drugi dan.

Hladite pivo. Peglajte dresove. Čuvajte grla.

Schmidt je možda otišao.

Ali naši tek dolaze.

Vidimo se protiv Kanade.