Nedavno je objavljena knjiga "Dostojanstvo govora i govor dostojanstva" autora akademika Esada Durakovića, koja je izbor kolumni objavljivanih u elektronskim i printanim medijima tokom posljednjih nekoliko godina. O knjizi, političkoj situaciji u BiH i Afganistanu razgovarali smo u Novom danu na N1.

“Akademska zajednica šuti, ona je letargična, anemična, apatična… Čast izuzecima. Ja to stalno osuđujem jer intelektualac naprosto ima obavezu da se angažuje u zajednici u kojoj živi. Ne smije da šuti jer šutnja je saučesništvo, imaju obavezu i prema Bogu i prema zajednici da se anagažiraju. Velika odgovornost za stanje u kojem mi jesmo jeste i na akademskoj zajednici koja mora prihvatiti rizik, ako treba, i javnog sankcionisanja”, kazao je na početku gostovanja akademik Duraković.

Kako kaže, često mu govore da ne vrijedi to što govori, da ne ‘pije vode’.

“Ja kažem da moram živjeti u skladu sa svojim bićem. Moram pogledati svjetla obraza samoga sebe, figurativno rečeno, u ogledalu. Ovo je posebno tešak moment. Od vremena agresije na BiH, ‘90-tih godina, traje ovo teško vrijeme. Agresija na BiH nije ni dan danas završena, ona se vodi samo drugim sredstvima. Mi smo u permanentnoj krizi koja oscilira koja, čini mi se, u zadnje vrijeme eskalira. Živimo u jednom permamentnom kriznom dobu koje traje već četvrt vijeka. Mlade generacije već pola svog života žive u kriznom vremenu”, naveo je Duraković u razgovoru sa Sanelom Dujković.

Šta je ono dobro u našoj zemlji, što nas veže za našu rodnu grudu?

“Mogao bih početi od toga da je ova zemlja lijepa, njenih geografskih osobina. Ona je prelijepa zemlja, bogata resursima. Pogledajte samo bosansku Krajinu, ona je replika dženneta, replika raja. Ima nešto drugo važnije zbog čega treba ostajati. Bosna i Hercegovina nije država, ona je više od države, ona je zemlja, što znači da BiH baštini stotinama godina, sve do dašanjeg dana multikulturlarnost, kosmopolitizam, zajedništvo religija, nacija, kultura… BiH je jedna izuzetna vrijednost jer je ona u Evropi nukleus zajedništva, multikulturalnosti, kosmopolitizma, a to je zbog čega trebamo ostajati da se borimo. Ta ljepota i njena draž su napadnute ‘92. godine. Nekim svojim saradnicima sam govorio da nema ništa lakše nego otići, treba ostati na bojištu i boriti se za ovo”, kazao je.

Dodao je da je “BiH kao zemlja lijepa, kao država je u krizi”.