Erin Yao bi željela pohađati časove uličnog plesa i putovati, aktivnosti koje nije mogla raditi tokom tri godine ograničenja protiv širenja COVID-19 u Kini.
Umjesto da slijedi takve ciljeve, kao što su mnogi ekonomisti očekivali da će potrošači učiniti nakon što Kina ukine te granice, ona štedi više svoje plate nego što je to činila tokom pandemije, kada se osjećala prinuđenom da se opskrbi osnovnim potrepštinama.
“Zapitala bih se da li imam dovoljno ušteđevine za liječenje neočekivane bolesti. Ako izgubim posao, imam li dovoljno novca da se izdržim dok ne nađem novi?” rekla je 30-godišnjica urednica.
Nespremnost Yao da troši novac rezultat je modela ekonomskog rasta iz 1980-ih za koji mnogi kažu da se previše oslanjao na ulaganja u nekretnine, infrastrukturu i industriju, a nedovoljno na osnaživanje potrošača da zarađuju i kupuju više.
Ali dok je usporavanje rasta u drugoj najvećoj svjetskoj ekonomiji dalo rebalansu novi osjećaj hitnosti, prenošenje ekonomskih resursa na domaćinstva zahtijevalo bi teške odluke koje bi izazvale još više kratkoročnih rezova.
Konkretno, povećanje udjela domaćinstava u nacionalnom dohotku značilo bi pad udjela u drugim sektorima, bilo preduzeća – posebno kineske industrije koje se šire – ili državnog sektora.
“Njihov pad će učiniti recesiju neizbježnom”, rekao je Juan Orts, kineski ekonomista u Fathom Consultingu.
“Mislimo da je to cijena koju Peking nije spreman platiti”, rekao je Orts, koji vidi da Kina ide ka “japanizaciji”, što se odnosi na “izgubljene decenije” ekonomske stagnacije Tokija od 1990-ih.
Kineska potrošnja domaćinstava kao udio u BDP-u zaostaje za većinom drugih zemalja.
SIGURNOSNA MREŽA
Teoretski, Yao bi mogla trošiti više ako bi pronašla posao koji plaća više od njenih trenutnih 8.000 juana (1.097 dolara) mjesečne plate, što je manje od petine onoga što urednici knjiga zarađuju u Sjedinjenim Državama, prema web stranici za zapošljavanje Glassdoor.
Ali kinesko tržište rada je slabo, sa rekordnim nivoom nezaposlenosti mladih iznad 21 posto.
Privatni sektor, odgovoran za 80% novih radnih mjesta u urbanim sredinama, još uvijek se oporavlja od regulatornih udara na tehnološke i druge industrije.
Kreatori politike obećali su da će povećati kreditiranje firmi, ali preduzeća su na kraju ograničena slabom domaćom potražnjom.
Drugi način da se ljudi poput Yaoa natjeraju da troše je rješavanje njihove nesigurnosti. Mnogi ekonomisti su pozvali Kinu da pojača svoju mrežu socijalne sigurnosti kako bi rebalans ekonomije.
U Pekingu, gdje Yao živi, naknade za nezaposlene od tri do 24 mjeseca vrijede do 2.233 juana mjesečno, nešto manje od onoga što plaća za kiriju za svoju sobu od 12 kvadratnih metara.
Njeni roditelji žive u ruralnoj Kini i uskoro će dostići starosnu granicu za odlazak u penziju, nakon čega svaki od njih može primati skromne godišnje penzije do 1.500 juana.
Yao troši 300 juana mjesečno na lijekove svog oca, koliko košta sat plesa.
“Kada bi javno zdravstveno osiguranje pokrivalo više troškova za starije, osjećao bih se sigurnije”, rekao je Yao.
Finansijska neizvjesnost je također obeshrabruje da ima djecu, dodala je. Stanovništvo Kine stari i smanjuje se, posebno u grupi od 20 do 40 godina, kada ljudi obično dostižu vrhunac potrošnje tokom života.
MJERE
Tokom prošlog mjeseca, različita vladina odjela najavila su desetine mjera za povećanje potrošnje, uvažavajući pozive sa ključnog sastanka rukovodstva Komunističke partije.
Oni uključuju subvencije za automobile i kućne aparate, produženje radnog vremena restorana i promociju turističkih i zabavnih aktivnosti.
Kompanije su također nezadovoljne.
“Nismo vidjeli ništa u smislu stvarnog povećanja potražnje”, rekao je Jens Eskelund, predsjednik Evropske privredne komore u Kini, dodajući “to bi bilo važnije od podrške strani ponude”.
Wang Jiliu, 45, koja posjeduje ugostiteljski posao na kineskom ostrvu Hainan, kaže da prihodi opadaju, dijelom zato što se prihodi ljudi nisu mnogo poboljšali od pandemije.
To zauzvrat utiče na njene navike trošenja.
„Razmišljam na isti način: takođe ću kontrolisati svoju želju za kupovinom“, rekla je Wang. “U prošlosti smo jeli vani i putovali, što više ne radimo mnogo.”
Prijedlozi mjera na strani potražnje od strane ekonomista uključuju bolje i šire dostupne javne usluge, veća socijalna davanja, davanje radnicima veće pravne moći pregovaranja ili distribuciju dionica državnih firmi građanima.
Ali ko to plaća? Dodatni teret za preduzeća – kroz veće doprinose za socijalnu skrb, na primjer – još je jedan udarac za zapošljavanje i rast. To ostavlja državni sektor, koji se suočava sa krizom opštinskog duga.
Lokalne samouprave, iako siromašne gotovinom, bogate su imovinom. Neto imovina nefinansijskih državnih firmi dostigla je 76,6 biliona juana u 2021.
Michael Pettis, viši stručni saradnik u Carnegie China, procjenjuje da bi Kina mogla zadržati trenutni rast ako Peking prisili lokalne vlasti da prebace 1-1,5% BDP-a na domaćinstva.
“Bogatstvo i moć lokalne uprave, poslovne i finansijske elite često zavise od kontrole nad tom imovinom”, rekao je on.
“Jedan od zaista velikih sukoba vjerovatno će biti između Pekinga i lokalnih vlada oko toga kako rasporediti različite troškove prilagođavanja. To će postati jedno od najspornijih političkih pitanja u naredne dvije godine.”
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!