"Moj prvi san je bio da budem arhitektica. Da se vratim malo u to doba djetinjstva koje sam koristila da svaku moguću komunikaciju sa spoljnim svijetom ostvarim putem crteža. Imala sam rođaka koji je studirao arhitekturu, koji je postao arhitekta i meni se strašno dopao naziv tog zanimanja koji sam ja razumjela kao arhitekta. Tako da sam rekla, ovo mora da je neko divno zanimanje kad se u njemu pominje neka tetka. Cijeli moj svijet se okretao oko činjenice da želim nešto graditi, da želim nešto stvarati, i da putem crteža donosim svoju emociju koja me povezuje sa vanjskim svijetom", započinje svoju priču Marijela Margeta Hašimbegović.

San o arhitekturi Marijela Margeta Hašimbegović ostvarila je kroz obrazovanje. Tokom osnovnog i srednjeg školovanja profesori su u njoj prepoznali jednu, kako su joj govorili, fantastičnu kreativnost, koja je bila potpuno lucidna, drugačija. Hašimbegović nam priča da su je još tad, oni koji su u nju utkali prva znanja, okarakterisali kao scenografkinju i vidjeli da sve te njene inovacije i kreacije žive u tamo nekom futurističkom vremenu koje pripada pozorištu.

“I zato sam im beskrajno zahvalna, što su mi otvorili taj prostor i što su omogućili da ostvarim svoj san i da ta moja arhitektura postane ustvari scenografija. Moja arhitektura se na kraju realizovala u pozorištu, jer sam na zadnjoj godini fakulteta koji me je zadesio za vrijeme rata, uradila prvu scenografiju, tada u Kamernom teatru, na poziv mog kolege Dine Mustafića, i nekako sam shvatila da je u stvari to moj oblik izražavanja, moje kreativnosti i moje ljubavi prema tom načinu komuniciranja sa vanjskim svijetom, odnosno da je scenografija polje mog kreativnog izražavanja”, kaže Hašimbegović.

Ono što je bilo san, kroz pozorište je postalo život. U najtežim vremenima bilo je slamka spasa, pancir za duh, sklonište od užasa.

“Pozorište je moj dom. Pozorište je zaista moja kuća, moj dom. Kao što sam rekla, moj prvi susret sa pozorištem se desio u doba opsade Sarajeva kada smo se zaista djelovanjem u kulturi borili protiv svog zla koje nas je zadesilo. Evo sad svjedočimo svim ovim događajima koji se dešavaju u Ukrajini i vjerujte da se svakim danom vratim u ono vrijeme kada smo se sakrivali u pozorištu da bi pravili i stvarali neki svijet u kome smo bježali od stvarnosti, jer to je bio jedini način da se osjećamo civilizovano, humano, i da osjećamo da postoji neka nada i neka vjera, i to je bila velika zadaća kulturnih radnika da održe zdravim duh građana Sarajeva, i mislim da smo u tome, u tom vremenu jako uspjeli”, ističe Hašimbegović.

Autorka je monografije “Scenografija, prostor za snove”, u kojoj je sublimirana sva ljepota umjetničkog izraza naših najpoznatijih domaćih i međunarodnih scenografa, slikara, koji su ostavili bogat umjetnički opus radeći na sceni Narodnog pozorišta.

“Osjećala sam kao da mi je reditelj Kupusović ostavio jednu, ja bih je nazvala, svetu knjigu, knjigu koja je mene zadužila da na neki način trebam djelovati i govoriti istinu o ljudima koji su radili i djelovali prije nas. I samim tim sam došla na ideju da je potpuno zatvoreno da pravim monografiju o samoj sebi nego da trebam proširiti tu monografiju na sve ljude i uključiti sve ove sjajne scenografe, umjetnike, slikare, koji su radili i donijeli prekrasne scenografije u gotovo 1.500 uprizorenja koji su se desili na sceni Narodnog pozorišta”, navodi Hašimbegović.

Tokom sto godina postojanja Narodnog pozorišta Sarajevo, Marijela Margeta Hašimbegović prva je žena koja je obavljala direktorsku funkciju u tom hramu kulture. Zaposlila se 2000. godine kao tehnička direktorica, a generalna direktorica bila je u periodu od 2015. do 2018. godine. Danas je ponovo na poziciji tehničke.

“Nije tajna da posebno u našem uređenju tradicionalnog shvatanja i poimanja žene u društvu vrlo često se susrećemo sa situacijom nekog nepovjerenja pa mogu reći i nipodaštavanja… tako da mogu reći, zaista žene moraju raditi tri puta više da bi ostvarile one što ostvaruju muškarci. Iskreno, ja se kroz svoj rad nisam puno osvrtala i nisam davala tome toliki značaj, međutim kad dođete u neke godine shvatite koliko ste se morali potrošiti, koliko ste morali energije i truda i rada uložiti da bi samo nekoga uvjerili da ste vi sposobni da uradite nešto? Evo, reći ću činjenicu koja apsolutno potkrepljuje ovo o čemu ja sad govorim. Ja sam se 2000. godine zaposlila kao tehnička direktorica u Narodnom pozorištu. Tada sam bila prva tehnička direktorica u Narodnom pozorištu od njegovog osnutka od 1921. godine kada je Narodno pozorište počelo da radi. Bila sam i generalna direktorica u periodu od 2015. do 2018. godine i da sam prva žena direktor u 100 godina postojanja NP. Mislim da ova statistika puno govori. Ne samo da se žene nisu okuražile, da nisu nekako napravile taj progres, mislim da ima ima dosta situacija da vam se jednostavno ne dozvoljava da napravite progres. Presrećna sam što je moja koleginica Vedrana Božinović, naša dramska umjetnica, glumica, sada obavlja funkciju direktorice drame NP koja je takođe prva žena, direktorica drame. Svojim radom i djelovanjem želim da motivišem sve druge žene, ne samo u kulturnom djelovanju, u bilo kojem, da se okuraže i da ostvare svoje ciljeve i svoje snove, ali ne radi se samo o snovima, radi se nekad o jednostavnom izvršenju zadataka za koje smo apsolutno sposobne realizirati ih kao muškarci”, rekla je Hašimbegović.

Ako je pozorište, odnosno scenografija, u Marijelinom životu prostor za snove, onda slobodno možemo reći da je politika prostor za javu. Arena u kojoj, svako ko u nju uđe postaje još svjesniji prisustva nepravde i surovosti u svakodnevici onog takozvanog običnog bosanskohercegovačkog čovjeka. Marijela u tu arenu želi unijeti arhitekturu reda i smisla i doprinjeti građenju stavova koji će doprinjeti društvenom dobru.

“Shvatite da je ustvari politika sve oko nas, i shvatite da smo došli do trenutka kada neki koji ne znaju, odlučuju i donose odluke o onima koji znaju i da vi nemate instrumente da se borite protiv toga. Iz tog razloga sam odlučila napraviti taj iskorak i u prostoru politike donijeti svoju arhitekturu i na neki način djelovati da mogu pomoći prvenstveno mlađim ženama koje prolaze vjerovatno situacije kroz koje sam ja prošla, a na ovaj način možda ću pokušati da spasim nekoga da ne mora proći taj trnovit put kroz koji sam ja morala proći da bih došla do određenog uspjeha”, kaže ona.

Za Marijelu je uspjeh ostati svoj i svoje unutrašnje iskonsko biće održati u, kako kaže, ovoj utakmici, životnoj utakmici do kraja svog radnog i životnog vijeka.

“Mislim da razne prepreke na koje nailazimo nekako kao da nas navode da bježimo od sebe da odustajemo od sebe, a ja sam to upravo shvatila kao prilike da ne odustajem od sebe i da ostajem istrajna na tom putu. I mislim da je to najveći uspjeh, da sam evo sada u svojoj 52. godini nekako ostala svoja, ustrajna, uspravna i da sve što činim radim sa strašću, sa srcem, znanjem, stručnošću, i da na neki način uspijevam da svoje saradnike motiviram da i oni se isto tako odnose prema poslu a i prema životu. Bosna i Hercegovina ima sjajne talentovane ljude iz raznih oblasti. Moramo naći način da zadržimo našu mladost, da ostanemo u državi jer smatram da mi to možemo. Iz tog razloga kažem zaista da trebamo uvijek poći od sebe i vidjeti koliko mi to dajemo i šta smo mi to dali a ne stalno da očekujemo od drugoga. Nedavno sam čula jednu lijepu izreku – ne trebamo očekivati od svijeta da nas usrećuje, mi smo ovdje na ovom svijetu da donesemo sreću, ovom svijetu“, zaključuje Hašimbegović.

Ovaj serijal se implementira u partnerstvu sa Westminster fondacijom za demokratiju (WFD), uz podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.