"Ako je Bosna i Hercegovina prije samo nekoliko sedmica bila u krizi, danas se može reći samo da stoji na rubu provalije. Od ove sedmice nema sumnje da Milorad Dodik, vodeći separatistički političar bosanskih Srba i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, planira pokrenuti nasilje", navodi u tekstu za Anadoliju, direktor Memorijalnog centra Potočari Emir Suljagić.

U stvari prošle sedmice kada su se članovi njegovog Saveza nezavisnih socijaldemokrate sastali i donijeli niz dokumenata koji govore nasilje tempiraju za sredinu novembra.

Njegov plan je da Narodna skupština Republike Srpske sredinom novembra donese niz zakona kojima se uspostavljaju paralelne institucije. Dokumenti koji su postali javni pokazuju da on ne samo da planira uspostaviti srpsku obavještajnu službu, poresku upravu i oružane snage, već da planira i uklanjanje državne obavještajne službe i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine sa područja sa srpskom većinom “intervencijom organa” entiteta Republika Srpska.

– Uspostavljanje Vojske bosanskih Srba je debela crvena linija –

To je eksplicitna prijetnja nasiljem. Ali, čak i da Dodik nije planirao nasilje, sama činjenica ponovnog uspostavljanju vojske bosanskih Srba, zvanično nazvane “Vojska Republike Srpske” tokom agresije (1992-1995), je debela crvena linija.

Prije svega, riječ je o instituciji za koju je Međunarodni sud pravde 2007. godine utvrdio da je odgovorna za genocid. Genocid u Bosni i Hercegovini je bio kratak period intenzivnog nasilja tokom ljetnih mjeseci 1992. godine, sa srednjovjekovnim opsadama naseljenih centara poput Sarajeva, Bihaća i Srebrenice koje su trajale sve do 1995. godine. Vojska bosanskih Srba je držala pod opsadom glavni grad Sarajevo tri i po godine, što je rezultiralo zločinima protiv čovječnosti. Organizovala je zatočeničke i koncentracione logore 1992. godine i bila u središtu genocidnog nasilja usmjerenog na bošnjačko i hrvatsko stanovništvo Bosne i Hercegovine. U julu 1995. bila je u središtu genocidne operacije u Srebrenici. Najviši ešalon te organizacije bio je direktno uključen u planiranje i izvođenje masovnog ubijanja muške populacije bivše zaštićene zone UN-a.

To nije bila vojska. U početku je služila kao produžetak Jugoslovenske narodne armije (JNA), dok je njen komandni kadar ostao na platnom spisku Jugoslavije i Srbije do 2000-ih. To je bila mašina za ubijanje civila. Nikada nije dobila ravnopravnu bitku, a kada se odnos snaga promijenio u jesen 1995. godine, trila je poraz za porazom. “Vojsku Republike Srpske”, uz Republiku Srpsku, spasila je samo laž koju je Richard Holbrooke prenio predsjedniku BiH Aliji Izetbegoviću da mu je tadašnji američki predsjednik Bill Clinton rekao da će NATO bombardovati Armiju BiH ukoliko pokuša da zauzme Banja Luku, prijestolnicu pobunjenika.

– Bošnjaci su tretirani kao neprijatelji –

Drugo, vojska bosanskih Srba kontinuirano je potkopavala mirovni proces tokom svog poslijeratnog postojanja. Pomagala je u skrivanju optuženih za ratne zločine. Zastrašivala je nesrpske povratnike u područja sa srpskom većinom. Špijunirala je NATO trupe stacionirane u zemlji. Ako se ponovo konstituiše, cio region će postati još nestabilniji. Postat će anti-NATO platforma – uz rusku pomoć koja će nesumnjivo doći – koja dijeli poroznu granicu od nekoliko stotina kilometara sa Hrvatskom, susjednom državom članicom NATO-a. Jednostavno rečeno: to je sigurnosna prijetnja prvog reda, inherentno neprijateljski nastrojena protiv zapadnih interesa na Balkanu.

Treće, njena primarna meta će ostati nastavak postojanja Bošnjaka. Njeni osnovni neprijatelji su Bošnjaci kao narod. Počevši od takozvanih šest strateških ciljeva koje je usvojila ista Skupština bosanskih Srba – od Direktive br. 4 iz novembra 1992. do Direktive br. 7 (naredba da se ubije Srebrenica, kratko kazano) – vojska bosanskih Srba je cjelokupno bošnjačko stanovništvo tretirala kao neprijatelja. Samo u Sarajevu je tokom opsade ubijeno 1.600 djece, veliki broj njih snajperskom vatrom. Od nas se jednostavno ne može očekivati da koegzistiramo sa takvom institucijom, posvećenom isključivo našem fizičkom uništenju. To je dokazano na sudu van razumne sumnje. To nije iluzija.

– Mir je u pitanju –

Milorad Dodik nas je sve satjerao u ćošak. Ima vrlo malo manevarskog prostora, i mir je u pitanju. Ohrabren je slabim reakcijama Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije na njegovu otvorenu deklaraciju o nasilju i ima svaki poticaj da nastavi s izvršavanjem svog plana. On se već povukao iz Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali i dalje govori da nije, kako bi stvorio novu de facto situaciju na terenu prije nego što to zvanično proglasi. Svaki put kada kaže da ne želi rat, on i njegovi poslušnici kupuju vrijeme za izgradnje novih kapaciteta za vođenje rata.

Jedini način da Dodik bude zaustavljen je da bude uvjeren da je cijena njegovog plana veća od potencijalne koristi. To je u našim rukama. Trenutna situacija se na kraju svodi na jedno pitanje: da li smo mi, oni koji smo preživjeli genocidni napad devedesetih, voljni živjeti, koegzistirati sa kapacitetom da genocid bude ponovljen? Ja nisam. Mislim da niko od nas nije.

(Članak je izvorno objavljen na engleskom jeziku pod naslovom “Peace in Bosnia precariously poised on a precipice”)

*Mišljenja iznesena u tekstu pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency (AA).​​​​​​​