Abdulah Halilović, u Srebrenici je od '93. radio kao pripadnik policije. "11. juli '95. teško da iko od nas može zaboraviti. I dan danas imam posljedice. 70 posto ljudi koji su preko šume krenuli, krenuli su ispred moje kuće", priča Abdulah u razgovoru za N1.

“Ja sam se taj dan nalazio kao pomoćnik dežurnog u stanici u Srebrenici i negdje sam oko podne među zadnjim izašao iz Srebrenice. Krenuli smo prema Šušnjarima, tada je Štab 28. divizije napravio sastanak da se odluči da li da se ide prema Žepi ili prema Tuzli. Pošto su imali informacije da se u Podravanju nalazi veliki broj snaga VRS odlučeno je da se ide prema Tuzli. Ja, otac i dva brata krenuli smo s kolonom”, ispričao je Abdulah.

“Metak me nije pogodio jer je na meni ležao neko ranjen”

“Nažalost moram reći izašao sam ja i moj stariji brat, Sejfulah, koji je trenutno u Holandiji, a otac i mlađi brat Hajrudin oni su ostali na toj prokletoj “kameničkoj bukvi” gdje su zarobljeni. Moj otac je strijeljan u Kravici u hangaru I pronađen u grobnici na Ravnicama a brat mi je strijeljan I pronađen na tom mjestu u grobnici pronađen”.

Kaže da je posljednji put vidio brata upravo na mjestu gdje se desio taj napad.

“Posljednji put sam brata vidio na toj kameničkoj bukvi gdje se desio taj napad, gdje i dan danas kad prođem pored tog drveta koje sam prepoznao prije par godina kada smo prvi put prošli poslije deminiranja tog dijela terena, dok je trajao istorijski sat ja sam gledao čitavo vrijeme u svog brata koji je bio ispred mene kad je ostao kako sjedi, pored njega ruksak i ona njegova oprema”.

“Ukopali smo ih 2005. godine s tim što je brat bio kompletan skelet, dok je otac dva puta dokopavan, tako da je najvjerovatnije prebacivan iz grobnice u grobnicu”.

“Dragi Bože daj da bar neko od nas preživi”

Kako priča Abdulah, jedna misao mu je prolazila glavom.

“Ja sam cijelo vrijeme prolazeći tim putem razmišljao, dragi Bože daj bar neko da preživi od nas četvorice jer imamo svi supruge, imamo djecu, neko će morati voditi brigu o njima, tako da mi je u glavi samo prolazilo da moram da preživim, mada sam bio sto posto siguran da neću uspjeti jer smo na lokaciji gdje nam se nalazi kamp u Mravinjcima, bio u koloni koja je zadnja 12. jula puštena od VRS i prešli smo tačno preko igrališta gdje nam se kamp nalazi, bilo nas je negdje oko petsto, to je zadnja kolona koja je prošla i uspjela da preživi, među njima sam bio i ja”.

“Najteži trenuci su mi bili proboja na Baljkovici jer sam tamo i ranjen I dan danas osjetim zrno u desnoj ruciiI posljedice. Kada sam došao u Nezuk mene su odvezli u dom zdravlja u Tuzli. Gledajući one ljude koji nas poznaju, familiju i prijatelje koji pitaju da li je preživio taj i taj, ne znajući tada ni za svog brata ni za oca, da li su stigli ili ne, ostaneš nijem, suze ti udare na oči, šta da kažeš nekome ko te poznaje da li si vidio nekog od njegovih a možda i jesam, ali ne smiješ reći”.

Kaže kako svaki put kada prolazi kroz Kravicu vidi iste prizore.

“Najteža rana mi je pala onog momenta kada sam prolazeći pored hangara u Kravici, znajući gdje je moj otac strijeljan, koliko je ljudi tu poginulo pored mog oca, rana na srcu mi je ostala velika I bolna kada sam vidio da se to pokriva sa nekakvim fasadama, da je to za njih nešto veoma malo, ja nikad neću oprostiti niti zaboraviti a svaki moj prolazak kroz Kravicu vidim one zgrade gdje je strijeljan onakve kakve su bile, bez obzira što je na njima fasada”.

Abdulah je sa nekadašnjim saborcima, Suadom Pašalićem I Begom Halilovićem ove godine pješačio gotovo tri mjeseca I više od 1700 kilometara, od Haga do Nezuka.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad