Koncert grupe Kolja i Grobovlasnici, koji je trebalo da bude održan 20. decembra u Beogradu u MTS dvorani, nažalost neće biti realizovan iz tehničkih razloga, objavila je ranije promoterska kuća Long Play. A potom se oglasio i pijanista tog benda Ivan Aleksijević Pančevac navodeći da Grobovlasnici više ne postoje zbog odluke Kolje da podrži SNS, prenosi Headliner.

U komentarima na vijest da je otkazan koncert Kolje i Grobovlasnika, na FB stranici Headlinera, oglasio se i pijanista Ivan Aleksijević Pančevac, član pomenutog sastava.

On je u komentaru potvrdio da Grobovlasnici nemaju nikakve veze s ličnim odlukama Nikole Pejakovića Kolje i da zbog tih odluka Grobovlasnici više ne postoje.

“Grobovlasnici sa tim nemaju veze, to je na žalost njegova odluka zbog koje taj bend više ne postoji, jer članovi benda ne žele da budu dio njegovog političkog angažmana, i sve što mogu da kažem je da osjećam veliko razočarenje, bijes i tugu”, napisao je Aleksijević.

Grobovlasnike su činili Nikola Pejaković Kolja – vokal, gitare; Vojislav Aralica – gitare, bas gitara, prateći vokal; Ivan Aleksijević – hammond orgulje, klavir, prateći vokal; Sebastijan Kerekeš Seba – bubnjevi, prateći vokal; Kristijan Mlačak – tenor saksofon, prateći vokal i Nemanja Banović – truba, prateći vokal.

Pejaković je bh. publici poznat po ulozi u filmu Lepa sela lepo gore, rođeni je Banjalučanin, a njegovi nacionalistički stavovi često su izazivali žestoke reakcije. Kao kolumnista Glasa Srpske je pisao o mješanim brakovima nazivajući ih nacističkim proizvodima komunista. Kolja je ljude rođene u miješanim brakovima (miješanih u smislu nacije) nazivao “mješano meso”i to argumentirao nevjerojatnim tezama prepunim govora mržnje. Pejaković je nedavno u jednom gostovanju izjavio i kako voli “novu Banjaluku” i kako se nikada ne bi vratio u nju da je ostala ona stara.

Dijelovi kolumne prepune govora mržnje koju je Pejaković pisao:

Džaba su bila upozorenja starijih – Ne ženi Vlainju. Ne ženi muslimanku. Ne ženi Hrvaticu. Ne ženi Srpkinju. Nemoj, sine, kunem te mlijekom kojim sam te zadojila, klele su majke sinove, al – džaba: Mama, ja je volim, a ljubav ne poznaje granice. Jeste, sine, ali ako si zaljubljen, nisi mentalno zaostao. Bilo je tu raznih modifikacija i stariji, mudriji, dijelovi pojedinih naroda su, kao što rekosmo, raznim trikovima pokušavali da riješe problem i preplivaju ovo Zlo doba. Zato ću morati da analiziram svaku varijantu posebno, jer su modaliteti ponašanja u braku, drugačiji i različiti, mada je bilo i sličnosti. Hrvatice su redom i javno i tajno krštavale svoju djecu u katoličkim crkvama, a muževi Srbi su ćutali ko strine. Hrvatice su znale kako da vaspitaju dijete da bude katolik, ali Srbi su čvrsto vjerovali Partiji i nisu se miješali u ženin posao. A njen je posao bio da napravi malog Hrvata, što je u redu, s njihove tačke gledišta. U tim brakovima, u toj kombinaciji, kao i u bilo kojoj drugoj gdje je muž Srbin, gedža, mačo, konjina, uključen – djeca su bila ono što su im bile majke. Majčina strana je uvijek bila jača i djeca su zaboravila na to da su im očevi bili Srbi. Neko će reći: Kakvi su im očevi bili Srbi, takvi su i oni Srbi postali. I – u pravu je.

Sa muslimanima, Bošnjacima, je malo drugačija situacija, jer su muslimani, kao i Srbi, vrlo snažno prihvatili i usvojili priču o bratstvu i jedinstvu. Imali su i rašta, jer im je bravar dao naciju, a sad su dobili i jezik, kućeš bolje, zato oni dan danji slave Jajca i Zasjebanja Agnoja po šumama i gorama. Zašto su Srbi tako zdušno ušli u to, to je već drugo pitanje i duga priča, priča o izdaji. Djeca iz tih kombinacija su, po pravilu bila, najzdravija i najtalentovanija djeca, gradska i obrazovana. Malo su danas ometena po pitanju identiteta, ali su im rezervni položaji, tipa – ja sam građanin svijeta, nije bitno šta sam, ja sam dobar čovjek ili ja sam Amerikanac, Danac, Šveđanin, učinili neku vrstu olakšanja i umirili huk predaka u njima. Ipak, u dubini, oni nisu znali ko su, nisu imali identitet (osim onog nakalemljenog ili intelektualnim akrobacijama smišljenog, uglavnom zasnovanog na maglovitom, ljevičarskom mitu sa gradskim dresingom: Mi smo raja/ekipa/škvadra iz centra.). Ne znajući ko su, ginuli su braneći grad od seljaka (tako su oni to zvali). Komentar te ratne krilatice je nepotreban, vidi se nezrelost i nerazumjevanje samog sebe i turanje glave u pijesak; mješovit sam tim se dičim. Ali, istini za volju, najviše su i nadrljali u ovome ratu, nisu znali gdje će; nit kod Radovana nit kod Alije, pa su listom brisali u inozemstvo, inostranstvo, napolje. Tamo sad žive i, hvala Bogu, dobro im je. Uhvati ih malo nostalgija, ali i nje je sve manje i sve je blaži udar na dušu, jer imaju priliku da vide šta se zbilo sa onima koji ostadoše u ovoj Krivokuriji, stručno, u evropskim internim diplomatskim papirima, za balkanoidne zemlje, koristi se naziv – Schrägdick Staaten. Najviše mi je žao tih momaka i djevojaka, te izgubljene (moje) generacije koja nema rodbine ( svi su se posvađali međusobno), sve se raspalo. I taj Zapad ih razočarao isto kao i domovina, bezizglednost, bezidejnost, propast svih ideala, sve ih je to dočekalo i lupilo u glavu. Ostali su – sami. I zato im treba pomoći. Ne nekom kuknjavom i žalopojkama, već hrabrim suočavanjem sa problemom – ko ste, ko smo i šta želimo. Za takav tretman, potrebno je da se odluče da li će pogledati u oči svoje pretke ili će okrenuti glavu od njih. Ako urade ovo drugo, za njih nema spasa.