Heroja koji su svoj život žrtvovali kako bi spasili drugog, rijetko se sjetimo. Njihova imena političari ne pominju, rijetke ulice su nazvane po njima, a rijetko ćete vidjeti i spomenike u njihovu čast. A trebalo bi. Jer su u mračnim vremenima bili svijetao i rijedak primjer, pravednika.

Teška vremena, kao po nepisanom pravilu, uvijek izrode tihe heroje. One, koji su spremni rizikovati vlastiti život, da bi spasili drugog. Tako su se, u vrijeme Drugog svjetskog rata, u Bosni i Hercegovini istakla 53 imena, koja nikada neće otići u zaborav. To su pravednici, koji su spašavali živote svojih komšija i prijatelja, Jevreja. Tri tačke na kraju spiska znače da ih ima još. Od zaborava ih čuva Eli Tauber.

“Dvojica braće Hatibović nekim čudom, uspjeli su da se izvuku iz tog logora, ali uglavnom oni koji su otišli u Jasenovac nisu imali nikakve šanse da više izađu napolje. Sve ono kako se postupalo prema Jevrejima, tako se postupalo prema onima koji su ih spašavali, njih ili njihovu imovinu. Bilo je vrlo rizično”, naglasio je danas Tauber, član Jevrejske zajednice u BiH.

Rizik je davne 1941. godine preuzela i Zejneba Hardaga. U istoriju je ušla kao prva žena muslimanka dobitnica medalje pravednika. ‘Ja nisam spašavala Jevreje, spašavala sam komšije’, kratko bi odgovarala Zejneba kada bi je pitali o njenoj humanosti. Brojne druge potresne ispovijesti, Eli Tauber opisao je u svojoj knjizi ‘Kada su komšije bili ljudi’.

“Jedan strašan slučaj jedne porodice sa Mejtaša iz Sarajeva, bila su dva dobra prijatelja, musliman i Jevrej, bili su nerazdvojni, to se znalo. Ovaj prijatelj musliman odluči da napravi jednu malu zemunicu u svom dvorištu za svog prijatelja Jevreja i da ga tamo sakrije. U međuvremenu, ustaše su znale da se one druže, ovaj Jevrej je nestao, nisu znali gdje se nalazi, i došli su u kuću muslimana da provjere, tamo je bila njegova sestra. Njega nisu našli, sestru su uhapsili, odvezli u Jasenovac, nikad se nije vratila”, ispričao je Tauber.

Nikada se nije vratio ni Goran Čengić koji je 1992.godine u sarajevskom naselju Grbavica ubijen dok je pokušavao spasiti komšiju druge vjeroispovijesti. U teškim vremenima, Goran je sačuvao ljudskost. Danas, sjećanje na njega njeguje tek nekoliko građana Sarajeva.

“Zna se šta je biti, neko ko za komšiju da svoj život, mislim da je to dovoljna činjenica da je on neko ko nam može biti pojam, za komšijski odnos. Svi smo se otuđili u neku ruku i mislim da bi nam on bio uzor za dalji život”, naglasila je Fatima Nalbantić iz Udruženja ‘Društvo prijatelja grada Sarajevo’.

“Ja bih rekla da je najbitnije sada da mlade generacije preuzmu te pozitivne vrijednosti, te ljudskosti koje je u svijetu sve manje”, dodala je Milica Honđo iz istog udruženja.

Možda je nezahvalno budućim generacijama stavljati breme sjećanja, kada oni stariji nisu ostavili mnogo podsjetnika. Osim nagrade za hrabrost, koju je Goran dobio posthumno, i imenovanja sportske dvorane na Grbavici. Ovo posljednje, postignuto je uz višegodišnje napore.

“Najmanje što se moglo učiniti je da sportska dvorana nosi njegovo ime, na kraju krajeva zbog generacija koje dolaze bilo koji drugi sportski objekat, spomenik je uvijek i poruka i pouka za mlađe da je uvijek neko ranije bio, ranije živio i stvarao nešto što je opće dobro za našu zajednicu, za državu Bosnu i Hercegovinu, pa i šire”, naglasio je ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo, Samir Avdić.

Nažalost, sve je teže sresti Sarajlije koji na pomen imena Goran Čengić, znaju o kome je riječ.

Opširnije u priči Dragice Gajić.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad