Svaka druga žena u Bosni i Hercegovini doživjela je neki oblik nasilja nakon 15. godine, bilo da je u pitanju fizičko, psihičko, seksualno ili ekonomsko nasilje, podaci su Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine iz 2013. godine.
Prema podacima OSCE-a iz 2019. godine, 85 posto žena nije prijavilo nasilje. Iako je ovaj problem, kao jedan od najvećih izazova bosanskohercegovačkog društva, izašao iz privatne u javnu sferu, i žrtve prijave nasilje i budu odvojene od partnera, nerijetko se dešava da se žena vrati žrtvi. Razlozi koje navode su brojni, a među čestima su, u onim manjim sredinama, osude društva, nemogućnost zaposlenja zbog te osude i teret koji “ponese” žrtva. Jednu od takvih sudbina zadesila je ženu koja je s redakcijom N1 podijelila svoju tešku ispovijest.
Žena čiji je identitet poznat redakciji, odlučila je progovoriti potaknuta kolumnom reportera N1 Azura Delića pod nazivom “Duh mahale, šutnja, sramota i femicid”. Na svojoj koži osjetila je taj “duh mahale”, šutnju i sramotu, ovo zadnje srećom nije.
“Već duže vrijeme razmišljam o osvrtu novinara i njihovih gostiju koji razgovaraju na temu ‘je li sistem zakazaoi. Ali niko se ne pita ‘je li mozak zakazao’. I ja živim u mahali, i ja sam žena žrtva nasilja, i ja sam kao i većina žena dala još jednu priliku za zajednički život. Da li je moj mozak zakazao?”, pita se.
Navodi kako je svog partnera prijavila za nasilje i da su sve karike u sistemu, od policije, preko inspektora i tužilaštva do suda, dobro uradili svoj posao, a da je on bio u zatvoru 5 mjeseci. U detalje nasilja nije htjela da ulazi kazavši kako tema o kojoj želi da govori, iz svog iskustva, je “mahala, primitivna sredina i plitki mozgovi”.
“Ja se pojavim na ulici (nakon prijave muža za nasilje, op.a.), svi od mene okreću glavu, poneki sramežljivi pogled i pozdrav. Hajde, mislim ljudima neugodno, u neznanju ne znaju šta da kažu. Trebala bih negdje da se zaposlim, treba djecu nahraniti jer sam ostala u kući sa 5KM. I ništa. I tu zid. Mala sredina, svi znaju doći će on i napraviti problem, ne bi da se zamjeraju… Ja sam sa srednjom školom, nisam obrazovani stručnjak tako da nemam izbora za posao. Branio mi je da radim i tu me je dobro z*****. Djeca i ja ostajemo sami na ulici, jer nemam para za kiriju i obaveze, i gladni. Nemam pomoći ni sa jedne strane, od socijalnog sam dobila jednokratnu pomoć”, navodi u svojoj ispovijesti.
U sigurnu kuću, kaže, ne želi smatrajući da tamo trebaju smjestiti “takve muškarce” (nasilnike, op.a.), a ne u zatvor jer “u zatvoru imaju sav ugođaj”.”Treba ih sigurno zatvoriti, ali na nekom prinudnom i teškom radu…”
“Da li je mozak zakazao?”
Potom navodi kako je došlo do toga da se ponovo vrati svom mužu nasilniku.
“I tako ja njega oslobodim, sklopim s njim dogovor: hoćeš napolje – može, ponoviš li nešto i slično – vraćaš se nazad. Da napomene, nije mi prijetio ubistvom. Znam ga dovoljno, on voli sebe najviše tako da su minimalne šanse da to ponovi. Ostaje i zatvoru pet mjeseci i u dosijeu mu piše da je ležao zbog nasilja. Zna i on mene – sigurno bih opet to uradila (prijavila ga za nasilje ukoliko bi do njega došlo, op.a.). I pušten je. Ako ne nastavimo živjeti zajedno, on ode u Njemačku i neće pomagati ni meni ni djeci. Odlučim se za zajednički život ponovo. Znam da će mnogi reći ‘mogla je ovo, mogla je ono’, ali nisam. Sada mogu reći da živimo lijepo, podnošljivo. Međutim, tu dolazi mozak…
On je pušten, dočekan je raširenih ruku, vratio se na posao – nikakvih problema. Njegova familija me neće zato što sam mu to uradila. Moja familija me neće jer sam ponovo s njim. Na ulici me, vjerovali ili ne, žene pljuju jer sam muža prijavila, što nisam trpila i govore da sam smeće. Žene koje imaju kćerke. Na kraju je ispalo da sam ja izolirana iz društva, a ne on. Sama sebi kažem ‘ma baš me briga’, ali briga me. Kad treba javno biti viđen na protestu, dobiti slobodan dan na poslu jer se protestuje – tu su svi kao jedno. A kao pojedinac dati podršku – to ne može. ‘Nemoj da se zamjerim, nije meni ništa uradio’. I, da li je mozak zakazao? Moj priznajem možda i jeste u nekoj mjeri jer šta sam proživjela nije ni čudo. Kako reče jedna osoba ‘ ti ženo i ne znaš da nisi dobro’. A šta je s drugima?”, zaključuje.
Zakonsko rješenje u FBiH
Podsjećamo, Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine jednoglasno je usvojio Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama.
Između ostalog, propisano je da bi Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, uz tehničku podršku Federalnog ministarstva saobraćaja i komunikacija, trebalo osigurati uspostavljanje 24-satne besplatne SOS telefonske linije koja pokriva cijelu Federaciju BiH, radi davanja savjeta i pružanja podrške žrtvama nasilja, povjerljivo, odnosno čuvajući i njihovu anonimnost, u vezi sa svim vidovima nasilja obuhvaćenih ovim zakonom.
Nasilje je definisano kao tjelesna, psihička ili ekonomska povreda, opisano je i štaje tačno nasilje te mjere koje se poduzimaju u slučaju da je do nasilja došlo.
Jasno je propisano da zaštitu i pomoć pruža niz javnih ustanova te niz prava – od besplatne medicinske pomoći, psihološku pomoć, pratnju osobe od povjerenje itd.
“Žrtvi se mora prići individualno”
Ranije je za N1 govorila Emira Mizić, predsjednica Udruženja „Tim volim život“ iz Cazina koja je istakla da je svaki slučaj žrtve nasilja priča za sebe.
“Žrtvi je također bitno da tu zaštitu dobije pravovremeno jer to daje garanciju da se neki teži oblici nasilja mogu prevenirati kao što ubistva žena. U tom kontekstu službenici koji postupaju po prijavi nasilja dužni su praviti procjene rizika za svaku žrtvu i tretirati svaki slučaj ponaosob i u procjenama postupati odgovorno. Svakako nesmijemo zaboraviti da je važna podrška porodice i okoline”, kazala je ona,
Sociolog Vladimir Vasić ranije je za N1 kazao da je ključno mijenjati svijest društva, posebno u kontekstu patrijarhalnih vrijednosti koje često pogoduju normalizaciji nasilja.
“Patrijarhat u svojoj negativnoj interpretaciji nosi sa sobom patološke posljedice koje danas gledamo. Moramo osnaživati žene i u ruralnim sredinama, omogućiti im podršku i zaštitu, umjesto da ih osudimo na šutnju”, rekao je on.
U Bosni i Hercegovini postoje SOS telefoni za prijavu nasilja u oba entiteta.
Gender centar Federacije Bosne i Hercegovine uspostavio je SOS telefonski broj 1265 za pomoć žrtvama nasilja u porodici na teritoriji ovog bosanskohercegovačkog entiteta.
SOS liniju 1264 za područje Republike Srpske uspostavile su 2005. godine četiri nevladine organizacije i Gender Centar Republike Srpske.
Na teritoriji BiH postoji osam sigurnih kuća sa ukupno 200 raspoloživih mjesta za žene i djecu žrtve nasilja. Sigurne kuće nalaze se u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, Zenici, Mostaru, Modriči, Banjaluci i Bijeljini.
Fondacija lokalne demokratije nudi besplatnu pravnu, psihološku i socio-ekonomsku podršku za žene na brojeve telefona 033/570-560 i 033/570-561.
Psihološko, kao i pravno savjetovalište, nudi organizacija Medica Zenica. Oni, također, imaju i centralu na koju se može prijaviti nasilje na broj 032/463-920.
Fondacija Lara Bijeljina također ima broj za hitne pozive za prijavu nasilja, pružanje besplatne psihološke i pravne pomoći na 055/251-696.
Centar ženskih prava vodi Mrežu 4P kroz koju žene mogu direktno kontaktirati pomagačicu iz njene lokalne zajednice kako bi im pomogle u pristupanju uslugama ukoliko imaju problema sa rodnim nasiljem.
Glavni kontakt je 060/3111-922, a kontakti svih pomagačica dostupni su na mapi.
Broj policije je 122.
(Podaci Radio Slobodna Evropa)
U konačnici, žrtvama nasilja potrebna je pomoć kako institucionalna tako i okoline i najbližih. Kako su ranije istakli stručnjaci ključ je u porodici, da nove generacije odgajamo da niti u jednom slučaju nasilje ne može biti rješenje i da žena nije ničije vlasništvo. Na nama svima je da budemo tu za one kojima je pomoć potrebna, bez osuđivanja i kritika.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!