Krajnje je vrijeme da Zapad shvati globalne taktike Kremlja, njihovu historiju i budućnost te geostrateški opseg prijetnje, ističe se u analizi koju je objavio ugledni Forbes, a koja se osvrće na težnje Moskve da pojedine regije – posebno one u bivšim sovjetskim zemljama, ali i neke balkanske – namjerno drži nestabilnima kako bi kasnije eruptirale. “Sve su imperije to radile, ali moskovska je posljednja koja odlazi i ne ide tiho”, upozorava se u tekstu.

Autor članka započinje podsjetnikom na nedavna i još uvijek aktuelna dešavanja koja pune naslovnice domaćih i svjetskih medija – sukob u Nagorno-Karabahu i neprijateljstva oko Srbije, dovodeći to u vezu sa Moskvom i decenijama dugom tradicijom da unutar i oko Rusije stvara linije rasjeda za imperijalne svrhe.

Iako je to karakteristično za sve imperije, autor smatra kako je odlazak moskovske imperije posljednji i zbog toga ne prolazi tiho.

Geostrateška minska polja Moskve

“Većina ljudi zaboravlja ili nikad nije znala gdje su postavljena geostrateška minska polja pa kad eruptiraju izgleda kao da se drevna neprijateljstva spontano pale u mračnim udaljenim regijama. Zapravo, mnoge od tih regija Moskva je vrlo namjerno držala nestabilnima, udaljenima i mračnima”, naglašava autor.

Tekst u nastavku detaljno secira događaje iz bliže i dalje historije koji su zabilježeni u u Nagorno-Karabakhu, Gruziji, Čečeniji, pa i dalje ka centralnoj Aziji u Uzbekistanu i Kazahstanu, gdje je kako pojašnjava autor Rusija uplela svoje prste.

Pa tako za teritoriju Nagorno-Karabah, ono što pokreće neprijateljstvo između Armenije i Azerbejdžana, objašnjava da Rusija kontrolira regiju od 1813., konstantno raspirujući napetosti. Prelazak s carstva na Sovjetski Savez 1920-ih pogoršao je stvari. Raspad Sovjetskog Saveza 1990-ih doveo je do aktivnog poticanja ruskih snaga i sudjelovanja u tamošnjem građanskom ratu. A to je samo jedan dio Kavkaza.

Zanimljiv je i autorov opis situacije u susjednoj Gruziji.

Tu je Moskva, pojašnjava, ugradila etnički separatizam u granice tako da bi na najmanji znak neovisnosti od Tbilisija, problemi mogli biti potaknuti duž linija rasjeda. Odjednom ste imali pokrajine Abhaziju i Južnu Osetiju (na sjeveru) koje mrze Gruziju i žele se odcijepiti, moleći i dobivajući pomoć od Rusa da to učine. I to, početkom 1990-ih kada je postsovjetska Rusija trebala biti slaba i bespomoćna.

Zavadi pa vladaj

Ne radi se o sukobu između kršćana (Gruzijaca) i muslimana (Abhaza), tvrdi autor. Pogotovo zato što su Abhazi na kraju pristali na potpunu reintegraciju u Rusko pravoslavno carstvo. Godine 2008. ruski tenkovi napali su Gruziju kako bi zaštitili narod Južne Osetije – potaknuvši nasilne napade na gruzijska sela i time raspirivši neprijateljstva.

“Kako to da se Tbilisi mogao smatrati gorom opcijom od stoljetnog ugnjetavanja iz Moskve? Nažalost, to je ono o čemu se radi u principu zavadi pa vladaj”, dodaje.

U Čečenskoj Republici, nastavlja, narodi su morali proći kroz genocid prije nego što je na vlast došao muslimanski fundamentalist Ramzan Kadirov, marioneta Moskve, koji pomaže rusiji u Ukrajini sa svojom milicijom, napominje autor i ukazuje na nelogičnost situacije:

“Možete li to zamisliti? Njihovi rođaci su masovno ubijani upravo na strani za koju se sada bore u drugoj zemlji koja se bori za neovisnost. Nivo izopačenosti izazvan okrutnošću kakvu je svijet rijetko vidio od davnina. A sada Rusija regrutira Ukrajince s okupiranih teritorija da se bore protiv ukrajinske vojske”.

U području centralne Azije ističe se situacija u Uzbekistanu, a autor se vraća u historiju, doba Staljina i fenomen Ahiska Turaka, koje je Staljin s gruzijskih teritorija deportirao u Uzbekistan, gdje su iznenada počeli izazivati nerede i boriti se protiv svojih uzbekistanskih susjeda.

Tokom 1990-ih, u regijama ničije zemlje gdje se susreću uzbekistanske, kazahstanske i kirgiške granice, Rusi su potaknuli miliciju naoružanih islamista koji su od 1999. nadalje napadali unutar Uzbekistana više puta što je, tvrdi autor, i zabilježeno u knjizi cijenjenog pakistanskog novinara Ahmeda Rashida pod naslovom “Jihad: Uspon militantnog islama u srednjoj Aziji”.

Rezultat svega toga bio je da je Uzbekistan zatvorio svoje granice, zaustavio demokratizaciju, držao Zapad vani, zadržao ruske vojnike uz svoje granice i dopustio klasičnom postsovjetskom autokratu da godinama upravlja zemljom.

“Sve je to razlog zašto, kada bilo koji autsajder piše o srednjoazijskim -stanima (kao što ova kolumna često čini), mora biti vrlo pametan kada glasno proziva pitanja ljudskih prava, koliko god ona bila važna. Moskovski omiljeni način destabiliziranja svojih bivših kolonija počinje izazivanjem sukoba, navodnom odbranom ljudskih prava, stvaranjem separatizma i upadanjem u ‘zaštitu’ jedne ili druge grupe. To je upravo ono što je Kremlj više puta učinio u Ukrajini kako bi ‘zaštitio’ govornike ruskog jezika”, podvlači autor.

Kakva je veza svega ovog s Balkanom?

Autor izdvaja Srbiju i Bugarsku, nazivajući ih dalekim krakovima Moskve i navodeći kako su, nakon što su se riješile “osmanskog jarma”, ovakve zemlje uporne u svojim simpatijama prema Rusiji kao spasitelju.

Promatrajući događaje u ukrajini, Bugari su se pokajali za zablude i skloni su favoriziranju europskih veza. A Beograd?

“Srbi sebe i dalje vide kao progonjene Slavene, slijepe za vlastite balkanske ratne zločine i zločine današnje Rusije, i čini se da su spremni izazvati provokacije na Kosovu kako bi Moskvi dali prednost protiv NATO-a”, zaključuje autor.

Autor na kraju podsjeća i na upozorenja ekspertice i komentatorice o pitanjima regije, Ivane Stradner, koja često piše o namjerama Kremlja a koja je mjesecima upozoravala na huškanja protiv Kosova.

“Sada se pokazalo da je u pravu. Krajnje je vrijeme da Zapad shvati globalnu taktiku Kremlja, njihovu historiju i budućnost te geostrateški opseg prijetnje”, zaključuje autor članka.