Prislilno prosjačenje djece, kao jedan od najčešćih oblika trgovine ljudima, pošast je kojoj se teško može stati u kraj. Samo u prošloj godini, od 57 identifikovanih slučajeva trgovine ljudima, čak 54-evro su djeca koja su žrtva prosjačenja. Kantonalni sud Tuzla donio je osuđujuću prvostepenu presudu za šest optuženih za organizovanu trgovinu ljudima vezanu za iskorištavanje djece radi prisilnog prosjačenja i izrekao im kazne zatvora u ukupnom trajanju od 74 godine.

Tendencija eksploatisanja djece nije stagnirala. Naprotiv. Stvarno stanje na terenu, kada su u pitanju djeca koja su žrtva prisilnog prosjačenja, mnogo je gore nego što to pokazuje statistika. Najčešće se radi o djeci romske populacije, a posebno zabrinjava to što ih eksploataciji najviše izlažu njihovi roditelji.

“Ono što se pokazalo da bi moglo biti dobro u prevenciji je da se obrazovne ustanove malo više uključe u i da prijavljuju slučajeve kada djeca duže ne pohađaju nastavu jer je to signal da su oni eksploatisani”, Ljilja Lukić, projektni koordinator “Fondacija Lara”.

Najčešće lokacije gdje se dešava eksploatacija trgovinom ljudima su i najveći gradski centri, poput Tuzle, Zenice, Sarajeva, Mostara. Mobilni tim za prevenciju prosjačenja koji djeluje u okviru Centra za socijalni rad Kantona Sarajevo, do septebra je evidentirao više od 130 djece na ulici.

“Mi svakodnevno izlazimo na teren. Obilazimo ulična žarišta, raskrsnice, vjerske objekte, gdje imamo sumnju da se okupljaju djeca koja se bave prosjačenjem. Glavni cilj nam je adekvatna zaštita djece koja se bave radom na ulici”, kaže  Sanela Baljak, Centar za socijalni rad KS.

Napretka u procesuiranju slučajeva trgovine ljudima ima, ali nedovoljno. Tome pogoduju loš sistem identifikacije, ali i nedovoljno razvijene svijesti o ovom problemu.

“Istraživanje koje je MFS EMMAUS uradilo na uzorku od oko 1.500 osoba 2021. pokazuje da preko 85% populacije ispitanika ne prepoznaje prosjačenje kao organizovani kriminal trgovine ljudima”, ističe Ajli Bahtijaragić, program suzbijanja trgovine ljudima.

“Vlasti nisu pokazale proaktivna nastojanja u pravcu identifikovanja žrtava, zbog čega su često nadležne institucije vlasti kažnjavale žrtve za nezakonita djelovanja na koja su ih trgovci prisiljavali”, kaže Michael Ahn, Ambasada SAD u BiH.

Međutim, pozitivan primjer je Tuzlanski kanton koji prednjači u identifikaciji i procesuiranju ovakvih slučajeva. Kantonalni sud izrekao je kaznu zatvora u trajanju od 74 godine za šest optuženih za iskorištavanje većeg broja djece uzrasta od četiri do 14 godina radi prislinog prosjačenja. Osim toga što su djeca članovima ili organizatoru grupe morala predavati od 40 KM do 150 KM dnevno, bila su izložena vremenskim uslovima, ali i prijetnjama i fizičkom nasilju.

“TK je definitvno dva koraka ispred svih drugih zajednica u BiH jer su prije nekoliko godina počeli sa izradama Protokola prevencije na ulici”, kaže  Ajli Bahtijaragić, program suzbijanja trgovine ljudima.

Koliko je kazni za prisilno prosjačenje izrečeno na nivou čitave države nismo saznali.

Sud BiH vodi evidencije po krivičnim djelima, bez posebnog segmenta iz kojeg bi se mogli generisati podaci za „iskorištavanje djece radi prisilnog prosjačenja“, koje nije zasebno krivično djelo.

Najveće kritike, upućene su, upravo, sistemu krivičnog pravosuđa. Posebno u kontekstu malog broja optužnica i presuda za ova krivična djela, blagih kazni, te slabe zaštite žrtava trgovine ljudima.