Na vitrini slike Hajre i Nine Ćatić. Srebrenička heroina i njen sin čiji ukop nije doživjela. U njihovoj smo porodičnoj kući kojoj se Nermin Ćatić svake godine vraća iz daleke Švedske u nadi da će dočekati ono što njegova majka nije, obilježen mezar brata i smiraj duše.

“Ja sam izašao odavde 92 godine, tada smo trebali zajedno ići. On je odlučio ostati da vidi kako će biti. Te 95. je nestao, ne mogu da kažem da je mrtav, nemam za to dokaza. Ne mogu reći ni da je živ, ni za to nema dokaza. Nije lako izgubiti brata, boli to. Ali boli i 29 godina, ne naći ga. Danas ja nemam brata, ali nemam ni njegov mezar”, kaže Nermin Ćatić, sin Hajre, i brat Nine Ćatića.

Pokušavala je majka godinama i kroz rad u udruženjima da pronađe sina, tražila, molila, javno apelovala…Sve do smrti prije tri godine. Iako se Ninino ime danas u svijetu prepoznaje kao glas istine opkoljene Srebrenice, do istine o njegovoj konačnoj sudbini nije došla

“S više strane smo imali te informacije o ranjavanju, do jedne tačke. Možda vam je poznato, mama je sama je gore išla jedne godine, tražila. Nije mogla izdržati taj osjećaj da nema njenog djeteta. I svake godine nada za nadom. Ja se sada pitam, koliko je duga nada, koliko traje nada?”

Za kostima svog oca 29 godina nakon genocida traga i Muhamed Avdić. Otac, Azim, je bio direktor OŠ u Osmacima, nedaleko od Srebrenice. Uspio je preplivati Drinu, no tamnošnje jedinice su ga vratile u Bosnu. Njegov sin Muhamed danas će reći:

“Tamo je uhvaćen od MUP-a Srbije, isporučen od Granične policije Srbije, dalje proslijeđen od Vojne policije Bratunačke brigade. Nezvanično, takve osobe su završavale u logoru Sušica. Pedeset posto imam nade da će ga jednom identifikovati, pedeset da babu nikada neću naći”, kaže Muhamed Avdić.

“Ljudi mi govore da se boje za bezbjednost svoje porodice ako progovore o kostima”

Sadik Selimović iz Instituta za traženje nestalih BiH pokazuje nam mjesto gdje je pronađena sekundarna masovna grobnica Budak 2. Skeletni ostaci 110 osoba pronađeno je na ovom mjestu, ne i oni koji pripadaju Nini Ćatiću i Azimu Avdiću, iako se nadalo. I dalje se traga za najmanje 800 osoba.

“Protok vremena je učinio svoje. I onda i ova politička izjava s negiranjem genocida i umanjivanjem broja, sve je teže da će doći i ono malo svjedoka koji postoje. I posljednja stvar, ljudi mi kažu da se boje za bezbjednost svoje porodice, ako kažu”, upozorava Selimović.

“Nikad u historiji nisam naišao na to da je neko posliej bitaka i sahranjivanja, vršio i prekopavanja”

O kakvom zločinu je riječ najbolje pokazuju reakshumacije. Svake godine dodaju se nove kosti pronađene u masovnim grobnicama, kaže Selimović:

“Ja nigdje u istoriji nisam naišao da je neko poslije bitaka, sahranjivanja, vršio prekopavanja. Samo je to radio režim Slobodana Miloševića. To samo pokazuje surovost onoga što je činjeno”, dodaje.

Nermin Ćatić s porodicom danas živi u Švedskoj, Muhamed Avdić se vratio u Srebrenicu, gdje je zasnovao porodicu. Poput Avdića i Ćatić sanja o nekoj novoj Srebrenici. Svake godine taj san je sve dalje:

“Da su ovi ljudi koji žive ovdje, prepušteni sami sebi. Da su postali instrument političke igre od izbora do izbora, tako da me strah budućnosti Srebrenice”, naglašava Ćatić. Na pitanje da li će ostati Ćatić kaže:

“Budućnost je neizvjesna. Ne znam šta nas čeka za godinu dvije, hoće li biti opštine. Ja sam tu, hoće li moja djeca ostati, veoma teško”.

Srebrenicu je u ratu pokušao ubiti režim, u miru ga ubijaju sistemi. Svi oni koji žive ovde, koji povremeno dodju, kazaće bilo je bolje prije deset godina. Srebrenica se pretvara u grad duhova.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad