Nijedan državnik se nije toliko trudio spriječiti usvajanje Rezolucije o Srebrenici pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija kao predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić. Neko bi mogao reći da je to normalno jer su počinioci genocida, kao i Vučić, pripadnici istog naroda. Međutim, postoji veza između njega lično i onoga što je počinjeno u julu 1995. godine u UN-ovoj zaštićenoj zoni Srebrenica pišu u svojoj analizi za austrijski Kurier profesori Jasmin Medić i Emir Kahrimanović.

U julu 1995. godine, dok se u istočnoj Bosni odvijalo masovno pogubljenje bošnjačkih civila, 25-godišnji Vučić, tada poslanik ultranacionalističke Srpske radikalne stranke (SRS) u srbijanskom parlamentu, poslao je poruku međunarodnoj zajednici: “Ako ubijete jednog Srbina, mi ćemo ubiti stotinu muslimana…”

Bio je jedan od najistaknutijih lidera SRS-a, koji se otvoreno zalagao za stvaranje Velike Srbije, koja bi pored Srbije i Kosova obuhvatala i Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, kao i dijelove Hrvatske. SRS je otvoreno podržavao kasnije osuđene ratne zločince, čak negirao i veličao zločine nad bošnjačkim, hrvatskim i albanskim civilima. U međuvremenu, Tribunal za ratne zločine u Hagu podigao je niz optužnica protiv osumnjičenih ratnih zločinaca, uključujući Radovana Karadžića (tadašnjeg predsjednika Republike Srpske) i Ratka Mladića (komandanta Vojske Republike Srpske). Optužbe protiv dvojice vodećih Srba iz RS-a uključuju glavnu optužbu za genocid u Srebrenici i ubistvo preko 8.000 bošnjačkih civila u julu 1995. godine. Kako bi pokazao svoju lojalnost prema obojici, Vučić je 2007. godine na zgradu liberalne TV stanice B-92 zalijepio plakate sa natpisom “Bulevar Ratka Mladića”. Odmah nakon toga, u srbijanskom parlamentu je objavio: “Svaka kuća cijele porodice Vučić, a mi nismo mala porodica, imaće otvorena vrata za generala” i pokazao plakat na kojem je pisalo: “Sigurna kuća za Ratka Mladića”.

Nekoliko dana nakon hapšenja Radovana Karadžića 2008. godine, u Srbiji su izbili kontraprotesti. Već tada je Vučić bio učesnik protesta koje je policija morala nasilno zaustaviti. Svi koji tada nisu učestvovali predstavljeni su kao izdajnici srpskog naroda.

Današnji Vučić ne može ponuditi sigurnu kuću ratnom zločincu ali može lagati o Srebrenici

Iako je prešao u umjereniju nacionalističku stranku, on je u suštini i dalje isti kao 1990-ih i u prvoj deceniji 2000-ih. Samo je svjestan da je pametnije pronaći ravnotežu između Istoka i Zapada nego tradicionalno ultranacionalistički narativ. Današnji Vučić ne može ponovo nastupiti sa najavom sigurne kuće, ali je agilan u borbi da predstavi događaje u Srebrenici na način koji nije u skladu sa istinom i dokazanim genocidom. Stoga je u njegovom interesu, u saradnji sa autokratskim državama poput Rusije, Bjelorusije, Kine i Sirije, spriječiti usvajanje rezolucije u Generalnoj skupštini UN-a.

Time cijela diskusija dobija geopolitičku i međunarodno-pravnu dimenziju. Jer sada kulminira borba za prevlast u tumačenju događaja u Srebrenici u borbi za važan presedan. S jedne strane autokratske države koje poznaju “potrebe” da čuvaju državni interes u ubistvima (Rusija u Čečeniji, sukob Ujgura i Asadov upotreba gasa), a s druge strane one države koje, uz svu kritiku, poznaju i dozvoljavaju javne debate, suočavanje s prošlošću i time rješavanje konflikata (u najširem smislu demokratski Zapad). Odustati od toga ili ne usvojiti rezoluciju značilo bi pretrpjeti još jedan poraz u globalnom kulturnom ratu između ekonomski dinamičnih, ali autokratskih država i slobodnog svijeta. Konačno, aktuelna debata je i simptom političke klime u Srbiji, kojom i dalje vlada autokratska politička kasta u smislu svog nacionalističkog vodstva krvavih 90-ih.

BONUS VIDEO: