Ljubav je mnogo više od same emocije, čije osjećaje riječi teško mogu dočarati. Uzburkanost, neobuzdana sreća, pa i intenzivniji otkucaji srca su dobili naziv "leptirići u stomaku". Za ljubav je nebo sedefaste boje ukrašeno šarenim cvijećem, a rijeke ljubičaste. Magična, nepredvidiva, lepršavo zavodi i one najmračnije. Ljubav je hedonizam plesa na vodi.

“Kome je ljubav dozvoljena?”

U duhu ova, glamurozno opisana, emocija nema granica, ne poznaje razlike, te se predstavlja kao magični napitak života. Ljubav sve pokreće.
Iako nevina i bajna, ljudi je često znaju podijeliti nepisanim pravilima – “Beri cvijeće u svojoj bašči”, ne razmišljajući o istini i životu cvijeća. Prilikom posjete drugoj bašči obavezno se odlomi list ili patrljak lijepog cvijeta za saksiju kući. Cvijeće se oduvijek na taj način razmnožavalo, kako Mostarci kažu “rastićivalo”. Neznanje je čovjekov najveći neprijatelj, te upravo to ljubav mržnjom gasi. Momenat prvog pogleda kad se zjenice rašire, okolina zamagli i glasovi udalje, je znak vulkanske erupcije osjećaja. Imena i prezimena tad ne postoje. Bitan je pogled, suviše kratak za opisat, predugačak za preživjeti.

“Je li naš/a ili njihov/a ?” , gravitacijsko pitanje koje uzrokuje pad sa “sedmog neba”. U slučaju različitih vjerskih opredjeljenja, familijarni i društveni vrhovni sud odlučno nastoji tu ljubav privesti kraju ne razmišljajući o posljedicama, a još manje o oporavku rana na srcu. Vođeni mišlju da rade najbolje sa refleksijom na njihove želje. Tezama poput “Šta ti znaš šta je ljubav i šta te čeka kasnije, Doći će dijete, kakvo ćete ime dati? Hoće li zvati nena ili baka?“, itd…

“Zar nije dijete plod ljubavi” – razmišljaju zaljubljeni, spremni na borbu svojom srećom, osjećajima, snagom i voljom za život.

“Stigmatizirana ljubav ili kurtoazija”

Mnogi se ne uspiju izboriti i nastave život sa ožiljkom na srcu koje krene kucati svejednošću. Prepušteni odluci starijih ulaze u odobrene veze i brakove. Postaju glumci iscenirane kolotečine života, potiskivajući svoje “aaah”. Taj drugi nije kriv i nema potrebe ga osuditi na patnju niti nanositi bol. Pažljivo biranje svakog sljedećeg koraka predstavlja zatvor u sopstvenom ciklusu. Kako se sudbina zna poigrati sa ljudskim životima, tako nekad i nepredvidivi susreti poznatih pogleda pronađu svoj momenat, te se istim i rastanu. Krenu natrag svojim odobrenim životima, živeći onako kako se “treba i mora”, natrag kurtoaziji.

Pojam stigmatizirane ljubavi su stvorili oni koji se nisu predali vanjskim otporima. Uvjeravajući da je ljubav poput novorođenčeta nevina, te da njeno odrastanje mogu samo tolerancija i kompromisi izvesti na pravi put. Ujedno da voljeti nekog drugog ne znači okrenuti leđa svom. Nije zabijen nož u leđa pružanje pomoći punici koja priprema baklave za Bajram ili svekrvi koja svoje umjetničke sposobnosti izražava na farbanju jaja za Uskrs. Bajram-banka i Božićni pokloni su način pokazivanja da praznici spajaju, a ne razdvajaju. Mostarac P.P, dijete miješanog braka, iznosi svoju priču: ” Moj pokojni otac je pravoslavac, a rahmetli majka muslimanka. Moj polubrat i polusestra su po majci katolici. Nakon smrti njihove majke, moj otac je oženio moju mamu, koja nas je sve troje zajedno odgajala. Utkala nam je ljubav jednih prema drugima. Za mene ne postoji miješani brak, samo kozmopolitski brak.“

“Ljubav ili ljubav kroz indigo”

Esencijalno smo svi ljudi, ali su oduvijek postojale društvene razlike i poređenja u društvu. Školovani-neškolovani, pametni-manje pametni, mršavi -debeli, nadmeni-prizemni, bogati-siromašni, veliki-mali, pa tako i razlike u vjerskim opredjeljenjima i boji kože. Stariji su oduvijek marili za učvršćivanjem vjerskog integriteta, ali su i poštovali ostale sugrađane. Svoje ćilime su tkali po mustrama stvarnog života. Druženje i poslovanje je bilo prihvaćeno, ali ostvarivanje ljubavnih veza nije bilo na izbor. Mislili su da dvije vjere nemaju budućnost zajedno, opstanak je značio samo ako se jedna pokori ili potisne, što i nije bio rijedak slučaj za vrijeme Otomanskog carstva. U odbranu svojih pogleda su koristili priče iz stvarnog života. Jedna od tih glasi : “Zagled'o se aga u lijepu plavušu. Obilazio dom njenih roditelja sa svilom i kadifom dok otac ne pristade dati ruku svoje kćeri. Ali aga je imao uslov – morala je preći na islam. Otac pristade i djevojka ode u odaje. Živila je dugo i naizgled sretno sa agom. Preuzevši islam ispunjavala je sve običaje, pa čak i pet vakata klanjala. Kad smrt pokuca na vrata prvo uze aginicu. Dođoše hodže da je pripreme, a pod njenim jastukom nađoše križ. “ (narodna priča)

Iako istinite, pouke priča ne bi uvijek bile prihvaćene. Naime, u kasnijem periodu se ovom pojmu suprotstavio pjesnik Osman Đikić oženivši ljubav svog života, svoju Zorku. Njihov brak je u mnogima probudio divljenje i slatku ljubomoru. Među njima i njegovog kolege Alekse Šantića. Aleksa se ljubomorno divio Osmanu, jer je on bio zaljubljen u katolkinju koju radi pritiska familije nije mogao nazvati svojom drugom polovicom. Shvatajući da otpor ipak mora napravit, napisao je pjesmu posvećenu hadži Sefićevoj kćerki Emini, sa kojom nikad nije niti jednu riječ razmjenio. U filmu „Aleksa“ se pokazuje reakcija njegovog brata koji Aleksu pokušava odvratiti od promocije „Emine“, strahujući od hadži Sefića i cijele Srpske zajednice.
Istoriju koja gradi budućnost, mostarski dr. Himzo Polovina bilježi stihovima: „Umro stari pjesnik, umrla Emina, a pjesma o Emini nikad umrijet neće….“

Osman i Aleksa su otvorili vrata bezgranične ljubavi, te kasnije dolaskom perioda bratstva i jedinstva, Mostar zapisuje fenomen „miješanih brakova“. Mladi nisu trebali čekati da se snijeg pojavi u proljeće, mogli su da ljube koga i kada god žele.

Izjave Mostaraca na ovu temu su oduvijek bile specifične, kakvi su i sami, te nas Adis Hadžajlić u prolazu počasti stihovima:

„Svi su ljudi isti, možda različite vjere, bilo da se krste il’ postećiju steru. Ponekad se zagledaš u vragolaste oči, da l’ pomisliš o vjeri? Da l’ te to koči? Al’, po meni, nema veze i nema takvih tema, jer u pravoj ljubavi nema dilema. Zato misli svojim srcem, radi šta te tjera, jer ljubav je ljubav, ne postoji vjera. A vjera je ljubav i poštovanje, to ne možeš skontat koje je stanje. Svi smo isti, obični ljudi, ko ima pravo da odlučuje i sudi?! Zato se volite, jer isti je svak, a poželjan po meni je miješani brak“.

Svojom ljubavi nisu željeli starije vrijeđati, te su mostarsku djecu krasili kompromitirajućim, takozvanim jugoslovenskim imenima. Dolaskom rata i podjela, neki brakovi bilježe svoje opstanke bijegom, ne želeći izabrati strane. Neki, ipak, ostaju i biraju strane i opredjeljenja u svrhu preživljavanja. Danas Mostar živi moderno doba u kojem se znatno promijenila poslušnost mlađeg naspram starijeg. Tako, uprkos zamjenicama oni i mi, te stalnih političkih uticaja na podjeljenost grada, mladi pronalaze svoj put jedni ka drugima. Međutim, paradigma braka je izgubila svoj pravac u moru reklamnih vrijednosti, te su rastave puno češće. Bilo da je miješan ili ne, tek poneki uspije.

Najljepše od svega je kada čovjek može ostati vjeran sebi, doživjeti nešto drugačije i to zabilježiti u svoj životopis kao još jedno bogatstvo.
Na kraju, uvijek važi ona ista „Koliko ljudi, toliko i ćudi“. Nakon svih ovozemaljskih podjela, najosnovnija bi trebala da bude na dobre i loše, jer upravo ova podjela je poveznica svih vjera i nacionalnosti.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad