Naselje Bafo u Mostaru, godinama je dom ranjivih kategorija društva, o kojima rijetko ko brine. Napravljen je kao tranzitni centar iz kojeg bi se protjerani građani nakon rata mogli vratiti u svoje domove. Potom je postao dom onima koji nemaju drugo mjesto za život, a koji se danas suočavaju sa izrazito lošim uslovima života. Montažni, dotrajali objekti od 36 kvadrata, u velikoj mjeri su devastirani, zimi prokišnjavaju, a veliki problem im predstavljaju žohari, miševi i stjenice.

Oronuli zidovi, neuslovna kupatila i sobe, uslovi su u kojima već pet godina živi 23-godišnja Erna sa suprugom i dvoje djece. Loša gradnja, instalacije, odvodi, kanalizacija, nagomilano smeće…problemi se kažu iz dana u dan samo nižu.

“Ovdje nema uslova za živjeti, ovo je katastrofa. Imam dvoje male djece i ne mogu oni živjeti u smeću”, kaže Erna Gačanica.

“Puno je miševa, baja. Kad je čovjek smeće donio, tražili smo od Grada da nam daju nešto uslovno, međutim niko ništa nije uradio, i kad su ga odveli ja sam morao ući u ovaj drugi stan jer ovdje ne mogu biti s dvoje male djece, ali jučer su mi rekli da moram izaći inače ću završiti na ulici”, navodi Adnan Kosić.

Vlaga , miševi, žohari, a vrlo često i mrak zbog neplaćenih računa problemi su s kojima se godinama suočavaju stanari ovog kolektivnog naselja. Zbog loših uslova, neki su kažu primorani spavati vani.

“U onom stanu nema ni struje ni vode, ima žohara , stjenica i ne mogu tu spavati. Spavao sam dvije noći i evo šta mi se desilo. Zgrada je predviđena za deset godina ovdje se živi preko 20 godina, zgrade se odvajaju, podovi, miševa je tona, bolesnici se drže u zgradama”, poručuje Safet Hasani.

Posla kažu nema, mnogi su na rubu egzistencije i hrane se u javnoj kuhinji. Ogorčeni su jer o njima niko ne brine. Na brojne apele za pomoć, naišli su kažu samo na tišinu.

“Ima mjesec dana borim se sa stjenicama, nema sredstva kojeg nisam koristio, sve sam izbacio iz kuće, tepihe, stvari i sve. Zvao sam Općinu rekao im sve. Oni svi kažu da su puni ko šibica ali ja hoću da jedem kao čovjek kako Bog zapovijeda, da budem čovjek, da budem insan”, kaže Safet Kelecija.

No ohrabruje ih gradnja novih objekata u neposrednoj blizini, iako nisu sigurni da li će upravo oni dobiti novi smještaj. Riječ je o gradnji zgrada u okviru Projekta CEB II “Zatvaranje kolektivnih centara i alternativnih smještaja putem javnih stambenih rješenja”.

“Država BiH je uzela kredit od Svjetske banke da bi se zatvorili kolektivni centri i da bi se riješili neki socijalni slučajevi. U naselju Sutina bit će 48 stambenih jedinica u dvije zgrade. Tu će biti smještene raseljene osobe, osobe iz alternativnog smještaja kao i dio socijalnih slučajeva. Odabir će vršiti Federalno ministarstvo, Grad Mostar i Uprava za prognanike i izbjeglice HNK”, navodi Kemal Isaković, direktor Uprave za prognanike i izbjeglice HNK.

Razočarani i obeshrabreljeni, stanari kažu zaboravljeni su i prepušteni sami sebi. Iako zahvalni što imaju krov nad glavom, sanjaju da jednog dana žive u uslovima dostojnim čovjeka.