“Ne bojim ih se”: Kako se preživjeli iz Srebrenice bori protiv negiranja genocida

Avdić je tada stajao je na šljunkovitoj visoravni s još četvoricom muškaraca i dječaka, ruku vezanih iza leđa, čekajući smrt. Imao je samo 17 godina kad su ga zarobile snage bosanskih Srba.

Ispričao je da je čuo pucnje, osjetio oštar bol u desnom boku i ruci i izgubio svijest. Kad se probudio, novi zatvorenici su dovođeni na strijeljanje. Kad je kamion koji ga je dovezao otišao, on i još jedan ranjeni muškarac iskoristili su mrak da pobjegnu. Dugo su pješačili kroz šumu, te na kraju stigli na teritorij pod kontrolom Armije BiH.

Nedavno je Avdić ispričao svoje iskustvo članovima njemačkog parlamenta, povodom 30. godišnjice pada UN-ove zaštićene zone Srebrenica. Dva međunarodna suda presudila su da je sistematsko ubijanje bošnjačkih muškaraca i dječaka predstavljalo prvi genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Dan kasnije, članovi ekstremno desne stranke Alternativa za Njemačku (AfD) tvrdili su u Bundestagu da ta ubistva ne predstavljaju genocid. “Srbi su ubijali muškarce, ali su uglavnom poštedjeli žene i djecu”, rekao je Alexander Wolf.

Drugi član AfD-a, Martin Sichert, iznio je teoriju zavjere da muslimani u Njemačkoj vode "džihad rađanjem", tvrdeći da će nadmašiti Nijemce po broju. “Srebrenica nas podsjeća da zaustavimo multikulturalizam dok nije kasno”, rekao je Sichert.

“Poricanje isplativo”

Stručnjaci upozoravaju da se poricanje ratnih zločina, i prošlih i sadašnjih, sve više širi internetom. Od Ukrajine, Izraela i Gaze do Sirije, Bosne, Ruande i Holokausta se osnovne činjenice se osporavaju ili ignorišu.

Kako piše Rhode za NBC News, poricanje je postalo i politički isplativo. U februaru je AfD osvojio drugo najviše mjesta u Bundestagu, što je najveći uspjeh ekstremne desnice u Njemačkoj od Drugog svjetskog rata. U BiH, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS) Milorad Dodik je dobio podršku šireći teorije zavjere o Srebrenici, nazivajući genocid “insceniranom tragedijom” i negirajući identifikaciju žrtava, uprkos najvećem projektu identifikacije DNK u historiji.

Rhode navodi da kancelarija Milorada Dodika i AfD nisu odgovorili na zahtjeve za komentar ni pružili dokaze za svoje tvrdnje.

Na konferenciji u Srebrenici, povodom 30 godina od masakra, predstavnici Memorijalnog centra genocida u Kigaliju i muzeja Auschwitz-Birkenau i Stutthof iz Poljske upozorili su da je širenje laži o ratnim zločinima postalo i finansijski isplativo. Neki od onih koji poriču zločine to ne rade iz ideologije, već zbog zarade, jer im to donosi ogroman internet promet.

Jedan od prijedloga bio je da “bolji influenseri” mogu pomoći u borbi protiv toga. Avdić želi biti jedan od njih. Što je poricanje glasnije, to je njegova želja jača da govori u ime onih koji su ubijeni uz njega prije 30 godina.

“Poricanje postaje sve agresivnije iz dana u dan. Svi smo mi strana tijela na ovoj zemlji i svi ćemo prije ili kasnije ispariti”, kaže.

“Mržnja prvo uništava one koji mrze”

Rhode piše da je prvi put upoznao Avdića prije 30 godina, dok je izvještavao o ratu u BiH za The Christian Science Monitor. Nakon pada Srebrenice, širile su se glasine da preživjeli muškarci govore o masovnim pogubljenjima. Avdić, tada šokirani tinejdžer čiji je otac kasnije pronađen u masovnoj grobnici, bio je jedan od devet muškaraca koji su mi rekli da su preživjeli egzekucije. Kada je Rhode kasnije posjetio šljunkovitu visoravan kraj sela Petkovci, našao je i sam dvije ljudske kosti.

Nedžad i njegov otac bili su među oko 10.000 muškaraca koji su pješice pokušali pobjeći iz Srebrenice nakon srpskog napada u julu 1995. Grad je bio pod zaštitom UN-a, ali SAD, Evropa i 600 holandskih vojnika UNPROFOR-a nisu učinili gotovo ništa da ga zaštite.

Žene, djeca i starci potražili su utočište u fabrici baterija koju su koristili holandski vojnici. Muškarci, uglavnom nenaoružani, krenuli su kroz šumu prema slobodnoj teritoriji.

U napadu na kolonu, Avdić i otac su se razdvojili.

“Izgubio sam ga odmah”, prisjetio se.

Nastavio je put sa nepoznatim ljudima, ali je zarobljen. Dva dana kasnije, odveden je na visoravan i počela su pogubljenja.

Narednih 12 godina, Avdić je svjedočio na suđenjima pod pseudonimom, iz sigurnosnih razloga. Godine 2007. vratio se u Srebrenicu. Odrastao je u obližnjem selu, a u genocidu je izgubio i četiri ujaka i tri rođaka. Boravak u rodnom kraju mu, kaže, donosi određeni mir.

“Imam manje noćnih mora. Ne mogu to objasniti”, rekao je.

Godine 2014, tokom posjete mjestu pogubljenja s Majkama Srebrenice, osjetio je snažnu potrebu da javno govori.

“Kad sam došao tamo, nešto me natjeralo da govorim; osjetio sam jaku potrebu da pričam. Riječi su samo potekle, bilo je jače od mene”.

Upoznao je suprugu Elvisu, također preživjelu, u Srebrenici 2008. Godinu dana kasnije su se vjenčali. Danas, Nedžad radi kao menadžer u firmi koja proizvodi dijelove za luksuzna auta, a Elvisa u meteorološkoj stanici. Imaju tri kćerke koje idu u školu zajedno sa srpskom djecom. On navodi da Srbi i Bošnjaci uglavnom ne pričaju o ratu.

“Mržnja prvo uništava one koji mrze”, kaže Avdić.

“Ne bojim ih se”

U posljednjih nekoliko godina, govorio je o masakrima u brojnim zemljama i pozivao na zaštitu civila u Ukrajini i Siriji. Govoriti o Srebrenici mu je teško, ali i ljekovito. “Bila je to moja odluka da idem u Berlin. Nije to nešto što želim. Emotivno je. Teško je”.

Bivša tvornica baterija u Srebrenici, koju su koristili holandski vojnici danas je muzej genocida. Preko puta se nalaze bijeli nišani, hiljade ubijenih muškaraca i dječaka je pokopano na zelenom brdu.

Ali, posljednjih godina, Bošnjaci polako napuštaju Srebrenicu zbog ekonomske nesigurnosti i osjećaja ugroženosti. Nekada većinski bošnjački grad, danas je otprilike podijeljen između Srba i Bošnjaka.

Elvisa, Avdićeva supruga, kaže da se brine za budućnost djece.

“Imala sam 13 godina 1995. Sada moja kćerka ima 13 godina”, kaže. “Sada sam emotivnija prema tom vremenu. Kako postajemo stariji, više osjećamo”.

“Našu nanu su ubili. Presjekli su joj grkljan”, dodala je.

Avdić kaže da i dalje dolazi do provokacija. Ispričao je kako je jedan lokalni pravoslavni sveštenik puštao nacionalističke pjesme kako bi provocirao Bošnjake.

“Umrijet će sa svojom zlobom”, rekao je.

Kako poricanje raste, srpski nacionalisti postaju sve prkosniji. U obližnjim gradovima, Avdića nekad prepoznaju i ismijavaju.

“Ne bojim ih se”, kaže, iako priznaje da je opasno. “Nikad ne znaš šta se može dogoditi, jer sam ja svjedok”.

On i supruga su u dilemi. Razmišljaju da li bi možda bilo bolje za njihovu djecu da odu. Ipak, Avdić vjeruje da mu je dužnost ostati i govoriti u ime onih koji nisu preživjeli.

“Umrijet ću ponosan. I vjerujem da će moja djeca biti ponosna što su rođena ovdje”, rekao je.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad