Kao dječak vidio je rat, zločine i prizore koji se nikada ne zaboravljaju. Ono čemu je svjedočio pretočio je u priče. Nedžad Abdić, autor dokumentarnog filma "Bedem" i knjige "Memoari iza bedema", govorio je za N1.

Abdić je objasnio da je proces pisanja knjige trajao pet godina.

“Svjedočio sam brojnim ubistvima, vidio sam ubijanja, bio sam izložen sam snajperskoj vatri”, prisjetio se Abdić.

Kako je kazao Abdić on je bježao od stvarnosti tako što je čitao knjige.

Nakon toliko godina i, kako je naveo, emotivnog sazrijevanja odlučio je da sjećanja kao dječak pretoči u knjigu što je kod njega izazvalo lavinu emocija.

“Napisao sam prvu priču i objavio je na Facebooku i plakao sam dok sam je pisao kao i svaku od 32 priče koje sam stavio u knjigu. Plakao sam, jer je to oslobađanje”, istakao je Abdić.

Stari Vitez u ratu

Za Abdića je važno da cjelokupna javnost zna šta su sve preživljavali u Starom Vitezu koji je bio pod snažnim napadima.

“Napadi na Stari Vitez, tu malu enklavu, tri mahale, su vršeni konstantno, a napadali su pripadnici HVO-a, HV-a, Džokera, Vitezova”, naveo je i ispričao kako je tu tokom cijelog tog perioda život izgledao.

“Zaista je bilo nevjerovatno preživljavati bez hrane i vode, bili su nam zabranjeni ulasci humanitarne pomoći, nismo imali često vode,  a struje nismo imali nikako. Zabranjeno je bilo evakuisanje ranjenika, mnogi borci Armije RBiH su umrli od bezazlenih ranjavanja, jer nisu imali adekvatnu medicinsku pomoć. Moj amidža Mirsad sa samo 24 godine je jedan od njih koji je na taj način izgubio život i umirao je 36 sati, jer mu se nije mogla pružiti adekvatna medicinska pomoć”, emotivno je ispričao Abdić.

Priča o dječaku poginulom od snajpera

Jedna od priča koja je izazvala pažnju je o dječaku kojeg je ubio snajperista dok je ciljao njegovog oca.

“Pisao sam u prvom licu jednine. Ja sam Adis, imam šest godina, mamu Sabahu, oca Semiza, drugove Jaska, Nejru, mama me uredila da se družim s drugovima. Onda ja opisujem kao da sam Adis kako ga otac zove dok se igra, jer je vrijeme akšama jer se zna da tada djeca ne smiju biti vani i otac ga uzima za ruku. Sada ja govorim u prvom licu jednine da su mi tih 105 koraka ostali urezani dok koračam i osjetim bol u grudima i jauk svog oca kojeg je snajperista htio pogoditi ali nije. Dijete je ubijeno ali i dalje razgovara sa svojom majkom i govori da šehidi nisu mrtvi jer su oni živi”, kazao je Abdić.

Na kraju je Abdić je imao jasnu poruku:

“Ako je mržnja pričati istinu onda se zaklinjem da neću prestati pričati”, dodao je.