Mubera Hodžić - Lemeš menadžerka Sigurne kuće u Sarajevu, danas je za N1 govorila o radu Sigurne kuće, statusu žena žrtava nasilja, te važnosti upućivanja na ovaj problem u bh. društvu.

“Jedan od razloga zašto žene ne prijavljuju nasilje jeste nedovoljna informiranost. Tu je i strah od ponovljenog nasilja od strane istog počinitelja, a sa druge strane imamo strah od neizvjesnosti, od odogvora sistema. To znači da ako žena ne zna na koji način će sistem odgovorit na prijavu. Dešavalo se da nam žene kažu urazgovoru: pa i ako ga prijavim on će prenoćiti u zatvoru ili će ga policija upozoriti i šta ću time postići? Onda će meni biti još gore. Dakle riječ je o nepoznanici koji će sve biti poduzeti koraci i alati zaštite, zbog čega se žene i ne odlučuju na prijavu nasilja“, istakla je Hodžić – Lemeš u razgovoru za N1.

Dodaje da je u BiH društvo još uvijek vrlo tolerantno na nasilje u porodici.

“Što više govorimo o ovom problemu i dajemo primjera iz prakse, povećat ćemo i samo pirjavljivanje nasilja. Mi u BiH smo još uvijek vrlo tolerantno društvo na nasilje u porodici. Još uvijek se javljaju pitanjal šta li je ona učinila, kako li se obukla, na koji način je zaslužila to nasilje, da li je trebala uraditi ovo ili ono da izbjegne i tako dalje, odnosno odgovornost za nasilje pripisuje se ženama, a amnestiraju se počinitelji”.

“Sve dok tražimo olakšavajuće okolnosti…”

Prema istraživanjima u BiH i regionu, svaka druga žena od 15 godine doživljava neki oblik nasilja.

“Sve dok mi tražimo olakšavajuće okolnosti a krivicu za nasilje prebacujemo na žrtvu, mi nećemo imati smanjenje ovog univerzalog problema i jednog od najučestalijih oblika kršenja ljudskih prava , koji je prisutan u cijelom svijetu u regionu pa evo i kod nas u BiH, gdje prema istraživanjima svaka druga žena od 15 godine doživljava neki oblik nasilja“.

“Na neprijavljivanje utiče i osjećaj stida, srama, odgovornosti – sve što dobija kao odgovor društvene zajednice, a ne zaboravimo da smo društvo sa brojnim predrasudama o nasilju, o očuvanju porodice pod svaku cijenu, do ekonomske ovisnosti što žene i godinama drže taocima nasilja”, poručila je Hodžić – Lemeš.

Također, jedan od problema je u tome što se nasilje prijavljuje kada je život već ugrožen.

“Žene prijave nasilje kada dođe do posljednje situacije kada je ugrožen njihov život. Ne prijavljuju nasilje na prvo zlostavljanje. Sistem čine institucije, a institucije čine pojedinci i žrtve se obraćaju pojedinci. Reakcija pojedinca je dakle ta koja će ih odvesti dalje od nasilja ili ih vratiti u ralje nasilja. Svako od nas se može naći u situaciji da prvi put reaguje na nečije nasilje. Zbog toga je važan pojedinac“.

Blage i uslovne kazne

“Imamo zaštitne mjere, ali ono što jeste problem jesu blage, uslovne kazne za nasilje u porodici. Uglavnom ne daju previše sigurnosti žrtvama. Mi ne moćemo nikome tvrditi da je sto posto siguran od počinitelja nasilja”, istakla je Hodžić – Lemeš i poručila:

“Kada žrtve prijave nasilju u policijsku upravu, sud izrekne mjere, žrtva može biti u sigurnoj kući, dakle sistem se ipak pokrene. Ono što treba raditi jeste rad s počiniteljima nasilja. Oni trebaju našu pomoć. To su ljudi koji su usvojili nasilno ponašanje, i njima treba porfesionalna pomoć da prestanu biti nasilni. To je moguće postići. To ne znači da ih treba amnestirati od odgovornosti za nasilje”.

Trenutno je u Sigurnoj kući u Sarajevu smješteno 29 korisnica.

“Na nasilje se adekvatno može reagovati tek nakon njegove prijave. Za područje Federacije SOS telefon 1265, za RS 1264 otvorena je linija 24 sata. Trenutno u Sigurnoj kući u Sarajevu je smješteno 29 korisnica, a kapacitet je 35 osoba. Tokom cijele godine smo imali priličnu popunjenost. Recidivi su oko 30 posto u Sigurnu kuću. Dakle nekih 50 posto žena se vraća počiniteljima nasilja. U slučajevima gdje se radilo sa počiniteljima nasilja postoji jedna reintegracija te porodice, postoji pomirenje i opstanak te porodice. U slučajevima gdje nije bilo tretmana počinitelja nasilja ,takve žene su ponovo prijavile nasilje. Tada se odluče za trajni prekid bračne ili bilo koje druge emotivne zajednice s partnerom“.

Drastični primjeri

“Dvije žene su imale po petero djece i uspjele su se osamostaliti. To su primjeri gdje su žene svojom hrabrošću postigle osamostaljenje. Mi pratimo naše žene i nakon izlaska iz Sigurne kuće. Život bez nasilja nema cijenu“.

Još je kazala da je nasilje kompleksan i složen problem.

“Nasilje je kompleksan i složen problem. Ono počinje sa psihološkim nasiljem i u nekom momentu sa fizičkim nasiljem kada je žrtva prilično oslabljena, u tim momentima kada je žrtva dosta osjetljiva dolazi do nasilnog čina .Imali smo slučajeve gdje su žene davale sav svoj novac suprugu, nasilniku, nisu mogle da raspolažu sa vlastitim sredstvima. Nasilje žene može da izuzetno ošteti da ona ne može da se snađe u okruženju u kojem se nađe”.