Na deklarativnom nivou mnogo je solidarnosti sa osobama sa invaliditetom i poštivanja njihovih prava. U praksi stvari stoje drugačije. Barijere pri obrazovanju, zapošljavanju, nemar pri liječenju, društvena stigma, ali i nedostatna finansijska sredstva otežavaju njihov život.

”Sead nikada neće hodati” – najteže su riječi ljekara koje je čula majka Amra Gagić. 19 godina traje njena borba, pružanje podrške, minimiziranje manjkavosti zdravstvenog i obrazovnog sistema. Do petog razreda Sead je bio u invalidskim kolicima. Popeti ga na treći sprat osnovne škole, samo je jedna borba koju je Amra prošla. Sead danas hoda, završava srednju školu i planira studirati.

Amra Gagić kazala je:

”Na početku je bila ljutnja, bila sam ljuta na sebe, na ljekare… sistem. Onda je počela borba koja je trajala dugo, ponekad prkos… sada sam ponosna”.

Ponosna na pređeni put, ali i zabrinuta iz mnogo razloga. Jedan od njih je finansijski. Iako su protesti urodili plodom pa je iznos sa 400 KM, koji su primali godinama, povećan na 700 maraka, to je zbog inflacije daleko od dovoljnog za život.

”To svako zna da nije dovoljno jednoj porodici, ne četveročlanoj nego i dvočlanoj. To bi trebala da bude samo naknada za tu osobu sa invaliditetom… sada je usvojen zakon o roditeljima njegovateljima pa su majke ostvarile to pravo na tzv. ”platu”, ako njihova djeca budu živa”.

Majke ili očevi kojima djeca umru gube pravo i ostaju u trećoj deceniji života u izuzetno teškom položaju. Niti primanja, niti dovoljno staža, a do posla je nemoguće doći. S druge strane roditelje mori misao šta ako oni umru prije, pa njihova djeca ostanu sama. Slučajevi nasilja u institucijama – ne daju im mira.

Mejra Nuhić: “Kada umrem ja neću znati, ali već mi je to u glavi: šta će on?”

To je glavna briga majke Armina Nuhića. Njegov otac ističe da je porodicama gdje se o djetetu brine samo jedan roditelj, pretežno majka, najteže. Takvih primjera nije malo.

Amir Nuhić, predsjednik Udruženja ‘i’ Konjic:

”Osobe sa invaliditetom tzv. civilne imaju najmanja primanja u odnosu na žrtve rata, vojne invalidte. Osoba sa invaliditetom je osoba sa invaliditetom. Moj Armin ima 30 godina i ima potrebe kao i ostali koje su žrtve rata, naravno da vojni invalidi imaju svoje prenadležnosti i u to ne bi ulazio… na kraju krajeva i koncencijom UN-a to je zagarantovani, a to se u slučaju ovih osoba nikada nije provelo”.

Ono što osobe sa invaliditetom i njihove porodice očekuju jesu konkretni potezi. Tako je naprimjer Udruženje žena ”Nera” Konjic pokrenulo inicijativu da se nabave ginekološki stolovi za osobe sa invaliditetom. Oni koji pišu saopćenja podrške u praktičnom smislu lako mogu realizirati ovu, ali i brojne druge inicijative koje olakšavaju neki aspekt života osoba sa invaliditetom.