Februar 2011. godine je period koji je ostavio neizbrisiv, tužni trag na građane Breze, ali i okolnog područja. Naime, 12. februara 2011. godine Mirnes Ganić je automobilom usmrtio 20-godišnju Amru Mušanović.

Možda se na prvu ne čini da se radi o bilo čemu “nesvakidašnjem”, jer se nesreće u našoj zemlji dešavaju neprekidno, ali detalji ovog slučaja i 13 godina kasnije lede krv u žilama jer oslikavaju pravo lice bh. pravde.

Naime, 12. februara 2011. roditelji Amre Mušanović imali su rođendansko slavlje. Radnička, poštena, bosanskohercegovačka porodica s ugledom u ovom gradu, o kojima niko nikada nije mogao niti želio reći išta loše. Takvi su oni, ljudi koji gledaju svoja posla i ne smetaju nikome.

Tog 12. februara Amra je zajedno s rodicom Velidom i roditeljima otišla na večeru, te poslije sa drugaricama na kafu i onda se zaputila kući. Sve do 23 sata. Jer sutradan je planirala ići na fakultet (PMF) gdje je bila najbolji student, s prosjekom ocjena 10.

Ali, te kobne noći desio se Mirnes Ganić, pijani ubica u neregistrovanom vozilu.

Ubistvo i bijeg

Negdje oko 22:45, na svega 2-3 kilometra od porodičnog doma, Amra se vraćala kući skupa sa rodicom Velidom. U tom trenutku, u vozilu Opel Ascona, nailazi vidno pijani Mirnes Ganić, koji pri brzini duplo većoj od dozvoljene, udara djevojku prednjim dijelom automobila i nastavlja u njemu poznatom pravcu.

Kako će kasnije obdukcija pokazati, 20-godišnja Amra je bila mrtva prije pada na tlo. Pukla joj je kičma, a njezina obuća je pronađena stotinjak metara dalje.

Dok su stigli do obližnjeg Doma zdravlja u Brezi, nije preostalo ništa osim da proglase smrt. Ugašena mladost, divno biće pred kojim je tek bio život. 20-godišnja djevojka sa prosjekom 10 i svom perspektivom svijeta, dok se ubica nije udostojio niti zakočiti i priskočiti u pomoć.

Pobjegao je.

Uhvaćen je nešto više od sat vremena nakon svega, a sve što je tada rekao jeste da “nije skontao da je udario nekog, da mu se učinilo da je prešao preko kamena”.

Alkotestiranjem je utvrđeno da je u krvi imao oko 1,9 promila alkohola i da je automobil kojim je upravljao neregistrovan.

Presuda

Slučaj je sa Kantonalnog suda u Zenici prebačen na Općinski sud u Visokom. Advokat koji je dodijeljen ubici Mirnesu Ganiću bio je Srećko Savić, vjerovatno najveći ekspert prava i branjenja krivično odgovornih ljudi u tom području. Radilo se o iskusnom, dugogodišnjem pravniku kojim je to, kasnije će se pokazati, jedan od posljednjih slučajeva u karijeri.

Završna riječ na suđenju je izgledala tako da su svi prisutni čak imali osjećaj da bi ubica Mirnes Ganić mogao biti oslobođen. Toliko je odnos kvalitet advokata bio na strani okrivljenog.

Ipak, donesena je presuda. Ganić je osuđen na šest godina i mjesec zbog ubistva, bijega sa mjesta događaja, vožnje u alkoholisanom stanju neregistrovanog vozila. Vozačka dozvola mu je oduzeta na dvije godine, s tim da je na izricanje presude stigao vozeći automobil (nedugo nakon ubistva).

13 godina kasnije i reakcija vlasti

13 godina nakon svega saznaje se da je Ganićev tim uložio žalbu na presudu i da mu je kazna spuštena na nešto više od 3 godine zatvora, s tim da je odslužio otprilike godinu i šest mjeseci i da je pušten “zbog dobrog vladanja”.

Bilo je mnogo priča da je napustio državu i počeo život u Austriji, ali kako se saznaje, Ganić i dalje živi u Brezi. Svega nekoliko kilometara od doma Amrinih roditelja.

Ono što je učinjeno nakon svega jeste da su na toj relaciji na kojoj je Amra ubijena postavljena dva ležeća policajca kako bi nesavjesni vozači smanjili brzinu. Nije bilo smrtnih slučajeva, ali nesreća jeste i to više.

Brezanska omladina je tada organizovala više aktivnosti kako bi apelovala na svijest vozača: organizovane su protestne šetnje, okrugli stolovi i predavanja raznih stručnjaka pod motivom “Ne brže od života”.

Umjesto da danas sa svojom porodicom uživa u plodovima svog rada, učenja, posvećenosti svojim ciljevima, Amre više nema. Ubica, već duži period, šeta slobodno, radi i odgaja svoju djecu.

Kako su nam u Amrinoj porodici rekli, ubica se nikada nije izvinio, nije pokušao izjaviti saučešće, niti je bilo kojim gestom pokazao kajanje.