I dok već nekoliko tjedana veći dio hrvatskih i regionalnih naslova koji se tiču sudbine djece iz ratom zahvaćenih područja uglavnom referira na hrvatske građane trenutačno pritvorene u Zambiji ili na općenitu humanitarnu sliku ukrajinske djece pogođene ruskom agresijom na njihovu zemlju, neke sudbine djece iz rata koji je i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini okončan još daleke 1995. i dalje su nepoznate. Bez želje da umanjimo značaj teme koja se tiče eventualnog, kompleksnog i očito sumnjivog posvajanja djece iz Konga, neke priče iz našeg neposrednog susjedstva, i desetljećima od njihovog nastanka, upozoravaju da i put u raj iz humanitarnog pakla, i uz najbolje namjere posvojitelja, može izazvati paklene posljedice.
Prije trideset godina, naime, tijekom 1992., iz ratom zahvaćenog Sarajeva odlazili su mnogi konvoji s djecom. Cilj je bio smjestiti mališane na sigurno, spasiti ih iz ratnog užasa te ih, kad rat završi, vratiti njihovim roditeljima ili, u najmanju ruku, u njihovu zemlju, njihovoj rodbini. Tako je i bilo, za mnoge… Ali ne za sve. Rat je potrajao duže negoli su optimisti očekivali, a mnoga su djeca ‘izgubljena u prijevodu‘, neka od njih i zauvijek, bez obzira što su u Sarajevu imali barem jednog živog roditelja koji ih je kasnije bezuspješno tražio. Takvu je sudbinu doživjela Hirija Ljuša i njezini sinovi Alen i Amer.
Hirija Ljuša i njezin muž razveli su se prije rata te se o djeci brinula ona, kako je znala i umjela, a ta nepismena žena nije umjela puno. No rat ne pita, on ruši sve pa je 1992., odmah po početku srpskog bomardiranja Sarajeva, Hirija teško ranjena u granatiranju. Njezine je sinove preuzeo dječji dom, a ona je tjednima bila u bolnici. Kad je izišla iz bolnice, krenula je po svoju djecu. No u domu koji je tada nosio ime Ljubice Ivezić, djece nije bilo. Otpremljena su, s ukupno 49 drugih mališana, u Italiju. Jedan je dječak imao šest, drugi četiri godine i o njihovoj daljnjoj sudbini više nitko nije Hiriji ni znao ni htio ništa reći. Ni nakon rata, Hirija svoju djecu nije mogla naći. Nepismenu i nevještu, lako su je na svim adresama odbijali, a njoj nije bila dovoljna sama činjenica da su djeca vjerojatno – jer pouzdano ništa nije mogla znati! – živa i zdrava, negdje u boljem i mirnijem dijelu svijeta. Njezina je tuga u tišini, nevažna, neprepoznata, trajala 26 godina.
Onda se umiješao slučaj. Talijanski novinar i redatelj Andrea Oskari Rossini za RAI, u suradnji s OBCT-om, napravio je film ‘Siročad mira‘ kojeg su prenijeli i neki mediji u Bosni i Hercegovini ili su makar o njemu pisali. U rujnu 2018. prilog vezan za taj film vidjela je Hirijina susjeda te majci, sada duplo starijoj negoli je bila u srpnju 1992., prenijela informaciju da su njezini sinovi sada Talijani, da imaju novi identitet, da Amer sada nosi ime Luca i da su obojica usvojeni i odrasli u talijanskim obiteljima u Lombardiji te da ni jedan ne govori materinji jezik. Novinari Nicol Corritore i Rossini su obojicu kontaktirali i prenijeli im vijest da, za razliku od onog što je njima bilo rečeno, u Bosni i Hercegovini imaju živu biološku majku.
Skandal koji je izbio dotaknuo je mnoge – i odgovorne osobe u dječjem domu, i organizaciju po imenu ‘Dječja ambasada‘ koja je 1992. preuzela u Sarajevu konvoj s djecom, i vlasti u Italiji, i vlasti u Bosni i Hercegovini… No djeca su u međuvremenu odrasla, Hirija je u međuvremenu ostarjela, otac tih nekadašnjih dječaka, sada odraslih muškaraca, u je međuvremenu poginuo… Negdje je netko djecu ‘krivo proknjižio‘ i dao ih sretnim posvojiteljima, nikakve naznake kriminalnih aktivnosti nisu pronađene, nitko nije optužen ni za što… Jedino je Hirija bila na gubitku – gubitak je iznosio 26 teških godina propuštenog majčinstva.
Nikad nije razjašnjeno jesu li djeca iz Sarajeva u Italiju poslana s nekim dokumentima, uprkos tome što su morala prijeći nekoliko državnih granica, ali talijanski mediji objavili su da su po dolasku dobila status “povjerenih maloljetnika” te da su bili pod starateljstvom Dječje ambasade i kasnije talijanske vlade.
– Nikad nisam ništa potpisala, nikome nisam dala svoju djecu. Nikad nisam saznala niti dobila odgovor uz čiji su potpis oni odvedeni u Italiju – svojedobno je Hirija Ljuša izjavila za bosansko-hercegovačke novine. Bilo je to 2018. kad se suočila i s činjenicom da je njezin sin Luca, tada uspješan čovjek iz Milana, nije spreman upoznati. S drugim sinom je razgovarala preko Skypa, on joj je poslao i četiri pisma koja ona nije znala pročitati, sve da su i bila na njezinom, a ne na talijanskom jeziku… Prema onome što je do nje došlo, Luca, nekadašnji Amer, nije se mogao suočiti s time, kako je Hiriji preneseno, da mu je život odjednom postao Titanik. Sve ono što je o sebi vjerovao, sav identitet koji je izgradio.., sve je potonulo i on se s time morao pokušati nositi sam.
Što je poslije bilo, ne znamo. Ako je do susreta Hirije Ljuše i njezinih sinova i došlo, o tome ne postoji medijski trag. Priču o njoj, kao i priču o drugoj djeci kojima se, baš kao i o Ameru i Alenu, zametnuo trag, više nitko nije pričao. Barem ne javno… Koliko je takvih priča? Zapravo se ne zna no golemoj je većini zajedničko – dobre namjere posvojitelja s jedne i traljavost birokracije s druge strane koja djeci iz ratom ili prirodnim katastrofama zahvaćenih područja namjerno ili nenamjerno, kriminalno ili bez kriminalne nakane uskraćuju priliku – i pravo! – da znaju svoje biološko porijeklo. Bez te informacije, bez znanja o živućim roditeljima i rodbini, svako od te djece ostalo je zakinuto za mogućnost pune i istinite gradnje vlastitog identiteta. I put u raj može proizvesti paklene učinke, piše SD.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!