Zijad Bačić iz Prijedora doživio je tešku sudbinu u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini. U Prijedoru je izgubio najbliže članove porodice. Ali njega je spasio komšija Srbin, što ga je naučilo da nisu svi isti.

Šok i nesvjesnost

“U Prijedoru su počeli čišćenje 23. jula. Navodno su samo tražili oružje po selima, podvodili su ljude starije od 18 godina za koje su mislili da su vojno sposobni. U selima su većinom ostali žene i djeca. Tako i u mom selu. Živio sam u zaoseoku Gradina sa ocem i majkom. Imao sam tri brata i sestru. 23. jula su otac i stariji brat sa još sedam muškaraca odvedeni. Otišli su, navodno, na informativni razgovor”, priča Bačić za N1 svoju tužnu životnu priču. On tada je mislio informativni razgovor, a zapravo nije znao kao dijete da postoje logori.

Gledao je svojim očima kako mu ubijaju majku, sestru i dva brata i još 25 članova šire porodice. Komšija Ilija Zorić učestvovao je u egzekucijama, drugi komšija Milan spasio je njegov život. Zijad Bačić iz Prijedora, kroz projekat PRO-Budućnost danas radi na promociji mira pic.twitter.com/wLnKfaj8iO

— TV N1 Sarajevo (@N1infoSA) March 7, 2022

Teški dani tek dolaze. U večernjim satima dok su sjedili u kući njegove strine, čula se pucnjava koja se sve bliže i bliže približavala.

“Strina je izašla i rekla mu: “Ovdje su sve žene i djeca”. On je rekao: “Nema veze, izlazite svi napolje”. Vidio sam da su ispred kuće stajala dva vojnika. Jedan je imao maskirnu uniformu i prepoznao sam komšiju Iliju Zorića, imao je automatsku pušku. Zadnji sam tražio obuću i u onom momentu kad sam se sageo, oni su počeli pucati. U sagnutom položaju sam pretrčao. Gledao sam tijela ispred sebe. U šoku sam bio. Dijete… Niti plačem, niti sam svjestan situacije u koju sam dospio”, govori Bačić, na čiju sudbinu ne može se ostati ravnodušan.

Učiti djecu da ne mrze

Ipak, u svoj toj nesreći, uspio je sačuvati živu glavu. Zapravo, pomogao mu je komšija, Srbin, krijući ga od drugih.

“Iako sam znao da su to Srbi počinili odlučio sam da odem kod komšije Milana koji me primio i čuvao osam dana. Saznao je da mi je otac živ i u logoru. Saznao je i za strica koji je živo u predgrađu Prijedora. Sigurno me sproveo sa još jednim komšijom Srbinom. Sa stricom sam napustio BiH i završio u Njemačkoj”, kaže Bačić.

Tu noć je ubijeno 29 žena i djece, od toga 14 žena i 15 djece. Najmlađe dijete imao je dvije godine, a najstariji Zijadov brat Zikret imao je 16,5 godina.

Kako kroz život dalje? Kako prevazići sve ovo što mu se dogodilo? Pitamo ga.  Teško, kaže, dug je to proces.

“Čovjek uvijek, kako stari, sve teže i teže to podnosi. Mi u Prijedoru imamo kolektivne dženaze i još nikad nisam pronašao tijela svojih najmilijih. Još tragamo. Posjećivao sam ja i psihijatre. Taj detalj gdje mene spašava taj čovjek… Taj neki preokret je u meni, da ne kažem “svi su Srbi isti”. Mi moramo praštati, ali zaboraviti jednostavno ne možemo. Moramo praštati radi naše djece. I pričati o tome. Gdje god dođem pričam o tome kako je mene komšija Milan spasio. On je rizikovao svoj da bi spasio moj”, rekao je Bačić.

To mu je, kaže, pomoglo da nauči svoju djecu da ne mrze.

“Učim djecu, ali ne smijemo zaboraviti. Moramo ići dalje i opraštati”, poručio je Bačić.