U glavnom gradu Srbije obilježena je 21. godišnjica ubistva premijera Zorana Đinđića. Čovjeka, koji je postigao mnogo, a mogao mnogo više, da nije zaustavljen metkom. Sjajan prijatelj, natprosječan učenik, a godinama kasnije i uspješan državnik, ostao je upamćen kao osoba koja je bila, ne samo ispred svoje generacije, nego i vremena.

Zbog oca, koji je bio vojno lice, nekadašnji premijer Srbije, Zoran Đinđić, kao dijete, često je mijenjao mjesto prebivališta. Sticajem okolnosti, rodni Šamac zamijenio je Travnikom, gdje je završio osnovnu školu i dva razreda poznate Travničke gimnazije. Bez obzira na to što se ovdje nije dugo zadržao, na travničku kaldrmu urezao je duboki trag, priča Mirsad Ibrišimbegović, njegov prijatelj iz Gimnazije.

“To vrijeme druženja u prvom razredu i upoznavanje Gimnazije mi je ostalo u sjećanju, pogotovo u drugom razredu, jer je u klupi ispred mene sjedio Zoran koji je bez sumnje jedna od najupečatljivijih ličnosti iz te moje generacije”, prisjeća se Ibrišimbegović.

Upravo je poznata travnička gimnazija pokazala svu Zoranovu superiornost. Ipak, na zemlji je uvijek stajao čvrsto, nesebično pomažući svojim školskim drugarima koji nisu bili vispreni kao on.

“Bio je jednostavan, ne pametan nego prepametan, znao je sve, odgovarao je koliko je htio, da je htio, mogao je imati sve jednu peticu, ne znam dalje kako je kroz školu imao, to ga nije interesovalo, on je imao svoj pravac i na kraju smatram da je jedna od najpozitivnijih i najobrazovanijih osoba koje sam ja imao u svojoj karijeri”, dodao je Ibrišimbegović.

Da je Zoran, kao natprosječno inteligentan gimnazijalac, mogao mnogo više, svjedoči i njegova matična knjiga. Petice, da je volio srpsko-hrvatski, geografiju, matematiku, muzičko obrazovanje… Hemiju i biologiju nije mnogo zarezivao.

“Išao je u opštu Gimnaziju, generacija 1968/196. školska godina. Prema onome što smo vidjeli u matičnoj knjizi, bio je, otprilike, vrlodobar đak s primjernim vladanjem i veoma malo izostanaka”, naglašava nam Alisa Mrkonja, pomoćnik direktora Mješovite srednje škole Travnik.

Priča nam Alisa, s obzirom na to da su profesori nekadašnjeg prvog čovjeka Vlade Srbije odavno u penziji, a neki od njih nisu među živima.

“Ovo je renovirana, nova škola koju smo dugo čekali. On je išao u školu koja se nalazi dolje, niže, to je Katolički školski centar, nadbiskupija. Ta zgrada sada je vraćena Katoličkom školskom centru. Trenutno se renovira”, pojasnila je Mrkonja.

U svemu je, kaže njegov prijatelj, prednjačio, osim u jednoj stvari. Fudbalu. Ali, bez obzira na izostanak ovog talenta, pravio je društvo svojim drugarima. Ipak, od knjige se ni tada nije odvajao.

“Tu smo igrali nogomet stalno, kad je veliki odmor, družili se, mada on nije volio puno nogomet. U toj pauzi, volio je da čita. Recimo, na predmetima koji su njemu bili dosadni, kao kad je bio ruski jezik ili ne znam šta, što nismo voljeli, on o je ispod klupe čitao knjige. Dešava se najednom da u toku tog dana, odmora, on pročita knjigu”, prisjetio se Ibrišimbegović.

Pored uspjeha koji ga je pratio u školskim klupama, nije izostajao ni onaj kod ljepšeg pola, prisjeća se Mirsad, pokazujući njihovu fotografiju iz tog vremena. Nije malo ni Zoranovih nestašluka kojima je svjedočio.

Zoran je volio da provodi vrijeme na igralištu ispred zgrade u kojoj je živio, a odakle je, nerijetko, tokom noći bježao u susjedno, sada crkveno dvorište, gdje je nekada bio voćnjak iz kojeg je volio da krade jabuke i šljive, kako to priča njegov prijatelj.

No, tu nije kraj. Iza njegove zgrade bila je pruga kojom je prolazio voz Ćiro na malo većem nasipu, odakle bi se, tokom čitave zime spuštao ručno pravljenim skijama koje su se vezivale za noge. Šarm Travnika Zoran je 1969. zamijenio beogradskim ulicama. No, godinama kasnije, nakon što je izgradio svoju političku karijeru, ostao je dosljedan sebi i ljudima koji su ga vezali za Travnik.

Opširnije u priči Tatjane Drljić.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad