Teško je vrijeme, ali mnogi pamte i teže, a žive sa pjesmom. Jedna od takvih ljudi je Ajka Lokmić iz Sarajeva. Početkom maja proslaviće 107. rođendan.

Malo prije nego što je ubijen princ Ferdinand, rođena sam u Bosanskom Šamcu, priča nam stosedmogodišnja Ajka Lokmić. Od 4. maja 1914. godine posmatra ovaj svijet i gleda da živi kako je red – da dočeka s posluženjem, da se ne zastidi ni ona nit’ ko njen, da svojima u uspomeni ostane kao neko kome je najvažniji bio obraz i rad. Tri je rata preživjela, ali na život ne kuka, više voli da zapjeva. Živjela je i radila sa pjesmom, i danas joj je pjesma lakša i draža od razgovora. Vrijeme joj je saveznik i u pjesmi, u kojoj dane broji ne do sedmog, nego do osmog i devetog.

“Danas osmi dan, a sutra je deveti”, pjeva Ajka.

Teško joj pada današnja zatvorenost. Njeno vrijeme ipak je ono u kome se vrata nisu zaključavala, a u komšiluk se pazio i obilazio.

“Samo su me zatvorili u ovu sobu, ne izlazim više iz sobe, kao u zatvoru, komšiluk imam, rodbine imam, imala bih gdje hodati”, priča Lokmić.

Ajka je ostala siroče u prvom svjetskom ratu, nakon čega su je rođaci doveli u Sarajevo. Kao trogodišnja djevojčica izgubila je roditelje i navre to sjećanje ponekad, zadrhti brada od roditeljskog nedostajanja, činjenice da ih i ne pamti.

“Kad sam bila mala, tri godine mi bilo…”.

Danas je veseli njeno četvoro djece, unučad i praunučad, čeka da se ponovo svi sastanu. Dok nam je o sebi radije pjesmom govorila, 76-godišnja kćerka Zineta nam je pričala o tome na koji način je njena majka doprinjela da sve životne epizode u porodici budu izrimovane i usklađene.

“Ona najviše preferira, mislim i da je u pravu, kaže samo raditi, raditi, rad obnavlja energiju, to je njeno geslo. Bila je vrlo stroga, tražila je puno da se radi. Slatko, turšija, sve je to ona pravila, kuvala paradajz, šljive se gulile, pravilo se slatko, imamo višnje, dunje, ona i dan danas traži da se to pravi, navikla je. Kad su rođendani, bajrami, proslave voljela je da su puni stolovi, gostima da nasprema, voljela je goste da dočekuje. Sad kaže da ništa nije kao prije. Niti se kaže zove, niti se dočekuje kao prije… Njoj fali dosta prije što se dešavalo, kad se više pazio komšiluk, kad su svi jedni drugima ulazili… Nije dala u gostinsku sobu da se ulazi, 28 jufki je ona razvijala za Bajram dok sam ja bila djevojka. Dosta je tražila da se radi, moglo se sve kupiti ali je tražila da u bašti ona ima ubrati svoje svježe”, kaže Zineta Tičić, Ajkina kćerka.

Život uz rad i pjesmu i balans između vitaminske i masne hrane, mogao bi biti Ajkin recept za dugovječnost.

“Dobro jede, voli pojesti teleću kremenadlu, umače masno, ali ono što je održao voli da jede zimi bijelog luka. Pravilo je da ima bijeli luk, limun, i čajeve pije, i to one koje sama ubere iz svoje bašte”, otkriva Tičić.

Centralno pozicionirana na zidu sobe u kojoj boravi, slika sa vjenčanja. Oživljava u mislima vjenčanicu i spremu za vjenčanje, vezla je ručno za dan koji je bio uvod u sve o čemu nam njena kćerka danas govori.

“Da im pokažeš onaj bez”, pita Ajka kćerku… “Hoće da vam pokažem ono što je nosila kad se udala, što je ona šila i tkala, vjenčanicu i drugu spremu”.

Ajka je bila domaćica, ona čije se radno vijeme ne prekida, muž je bio privatnik, pekar. Ne znamo da li je uspomena na njega razlog želje da čuje i zapjeva pjesmu sa svojim imenom. Ispratila nas je onako kako nas je i dočekala, i zamolila da joj, kad ovo budemo emitovali, pustimo i malo pjesme Safeta Isovića.

“Voljela bih moja pjesma da se pjeva. (Koja?) Ajka”.

U jednoj uskoj ulici na Kovačima, sevdalinka živi zajedno sa Ajkom, prkose godinama, broju dana u sedmici, ratovima i svemu što jedan vijek sa svim na sebe nadovezanim godinama može čovjeku na leđa i na dušu natovariti. U 107. Ajka i lijepo uljepšava, i pjesmu mijenja u svoju korist.